'Još dok sam igrao, četiri puta su me klubovi htjeli za trenera'

Scena je ostala urezana u pamćenje... Jedna od utakmica protiv Francuske, antologijskih, sama završnica, Francuzi imaju posljednji napad, za izjednačenje, i zovu minutu odmora. Kamera odlazi na hrvatsku klupu, na kojoj Lino Červar pokušava nešto objasniti igračima. A onda, u jednom trenutku, nastupa Davor Dominiković.

- Slušajte me! Ići će na Narcissea, ti izađi na ovu stranu, ti na onu, ja ću izaći kad on krene...

Tako je nekako, u kratkim crtama, izgledao Dominikovićev govor. Stručno, analitično, taktički detaljno, baš trenerski. I znate što se dogodilo u sljedećem napadu? Francuzi su išli na Narcissea, naši su bili spremni i došli do pobjede. Samo, teško se sjetiti kad je to točno bilo, da li možda u Pekingu, na OI-ju...

- Nije nego u Norveškoj, na EP-u 2008. - ispravio nas je Davor Dominiković.

Kako je to točno izgledalo, pogledajte od 6:25 minuta...

Vidjelo se već tad, imao je 29 godina u tom trenutku, da ima taj trenerski gen, crtu potrebnu da jednoga dana postane uspješan i u trenerskom poslu. No igrao je još gotovo deset godina, sve dok na kraju prošle sezone, duboko u 39. godini, nije otišao u igračku mirovinu. I istoga trenutka započeo trenersku karijeru. Prva postaja - Dubrava. Vlado Šola uzeo ga je za pomoćnika.

- Iskreno, za posao trenera, na ovaj ili onaj način, pripremam se već 15-godina. Pa ja sam se kao igrač bolje pripremao za utakmice od dobrog dijela trenera. Analizirao sam prednosti i mane protivnika, gledao njihove utakmice... S obzirom na poziciju centralnog igrača obrane, posljednjih desetak godina bio sam produžena ruka trenera na terenu - priča nam Dominiković.

I dok će ga većina pamtiti kao obrambenog specijalca, jednog od onih igrača koje smo voljeli zvati "ministar obrane", treba se sjetiti i vremena dok je igrao u Metkoviću. One sezone kad je danas posrnula rukometna institucija iz grada na Neretvi osvojila Kup EHF-a, najbolji strijelac tog natjecanja bio je - Dominiković. Kasnije se napada nije naigrao, ali napravio je veliku karijeru. Koju su mu nekoliko puta ljudi iz klubova za koje je igrao željeli prekinuti! Točnije, četiri puta.

- Kad sam igrao u Portland San Antoniju, nudili su mi produženje ugovora s opcijom da postanem trener kad završim karijeru. Zatim sam otišao u PSG, u vrijeme prije nego što su klub preuzeli šeici. Trener je usred sezone dobio otkaz i iz kluba su meni ponudili da budem trener-igrač. Nisam to prihvatio, želio sam se posvetiti samo igranju, imao sam samo 32 godine, ali na kraju je ispalo da smo do kraja te sezone funkcionirao kao pomoćni trener - prisjeća se Dominiković pa nastavlja:

- Sezonu poslije dolazim u Ivry. Bio sam tamo dvije sezone, a u jednom trenutku sam nezgodno ozlijedio rame. Morao sam pauzirati, oporaviti se, a iz kluba su mi predložili da preuzmem njihovu juniorsku momčad. I opet sam morao objašnjavati da želim još igrati... Isto je bilo i u HSV-u, također su mi nudili juniorsku momčad, no odbio sam ih jer nisam želio ostati živjeti u Njemačkoj. Dosta mi je već bilo inozemstva, želio sam se vratiti kući i zbog supruge, djece.

Vratio se, dakle, u Zagreb, krenuo s poslom u Dubravi. Iza sebe je ostavio dva zlata i dva srebra s reprezentacijom, osvojenu Ligu prvaka s Barcelonom, dva izgubljena finala sa Zagrebom krajem 90-ih, taj Kup EHF-a s Metkovićem... Najdraža medalja je, naravno, olimpijsko zlato iz Atene 2004., o tome svjedoči i istetovirano atensko zlato na desnom ramenu. Sve u svemu, velika igračka karijera, tijekom koje je Dominiković stigao završiti i školu za rukometnog trenera.

- Da, diplomirao sam još lani, a sad sam upisao i Master. Ima mojih vršnjaka s 15 godina trenerskog iskustva, ali ja se želim ovime baviti, pronašao sam se u ovom poslu. Učio sam u vrijeme dok sam igrao, radio sam sa sjajnim trenerima, stjecao znanja... - govori Davor.

Odnedavno je, čuli ste za to vjerojatno, i pomoćnik izbornika Line Červara. Nema više Hrvoja Horvata, Zlatka Saračevića i Vlade Šole, u novom sastavu stožera su trener golmana Mirko Bašić i prvi pomoćnik Davor Dominiković. Kojeg, možda će zvučati neobično, nije u stožer zvao izravno Lino Červar.

- Kontaktirali su me Zoran Gobac i predsjednik HRS-a Tomislav Grahovac. Predložili su mi da budem dio stožera, a ja sam nakon kraćeg razmišljanja to i prihvatio. Ne znam kako se to inače radi, kakav je običaj, ali meni su prišli oni... Zašto baš mene? Ha, vjerojatno im se svidjelo ono što sam radio u Dubravi, a i poznaju me, nisam ja baš nepoznato rukometno ime - nasmijao se Dominiković i dodao:

- Pretpostavljam da oni znaju zašto su mene željeli. Ja nikoga nisam potezao za rukav, ali naravno da sam prihvatio izazov.

S Linom Červarom se, naravno, dobro poznaje.

- Pet godina sam bio u reprezentaciji pod njegovim vodstvom, bilo je tu boljih i lošijih razdoblja, više ili manje uspješno, ali to je sve sad prošlost. Danas smo obojica drukčiji, deset godina stariji, iskusniji, drukčije gledamo na stvari. Na istom smo zadatku, već nekoliko tjedana radimo zajedno i vjerujem da ćemo biti uspješni. Velika je to čast, velika odgovornost. Posla je jako puno, vremena nema za bacanje, ajmo raditi - zaključio je Dominiković.

Kao igrač je bio jako dobar, kao televizijski komentator pokazao izniman talent, a kao trener će, kažu upućeniji, biti još i najbolji! Ajmo i to vidjeti, trener Dominiković nastupa.