Prije neki dan čekao sam negdje u redu i ispred mene je bila majka sa curicom od svojih 4-5 godina koja se par puta netremice zagledavala u mene. Par puta sam radio neke blesave face ne bi li se nasmijala, namignuo joj i to je trajalo minutu dvije, ona bi se sramežljivo smijala okretala svako malo očekujući neku novu moju grimasu. Meni je bilo fora jer sam si skračivao vrijeme a nju je predpostavljam to zabavljalo. Majka je vidjela tu našu "igru" i nije reagirala ni na koji način. Palo mi je napamet da je pogladim po kosi jer je zaista slatko dijekte, kako se to nekad uobičajeno radilo ali to nisam učinio kao i puno puta godinama u nazad. Razlog tomu je strah da te ne povežu s nekim pedofilom koji se približava na ovaj način djeci. Ova priča u tekstu o Hoffmanu i scenaristici me podsjeća u neku ruku na ovu moju priču/asocijaciju s djetetom. Čini mi se da se namjerno stvara neka psihoza u kojoj suradnici na poslu nečeš smjeti (ako si joj nadređen) predložiti odlazak na kavu, dodijeliti joj kompliment koji se tiče izgleda, eventualno je potapšati po ramenu u znak nekog odobravanja a da nisi siguran da se navedene radnje neće tumačiti kao zlostavljanje ili njegov pokušaj. Želim reći da bezazlene radnje kao što je pomilovati djete po kosi ili malo prije bezezlena i ničim opterećena komunikacija s kolegicama na poslu ubijaju svaku moguću, spontanost, ljudsko približanje. Napominjem, ne opravdavam nikakvo zlostavljanje, fizičko/psihičko prema nikome a najmanje iz pozicija moći.