Djeca koja odrastaju sama profitiraju jer imaju nepodijeljenu roditeljsku pažnju i zbog izostanka borbe za nju razvija im se osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja
PREDNOSTI I MANE
Jedinci nisu razmaženi i škrti, a često odrastaju zadovoljniji
Česte su predrasude o djeci koja odrastaju bez braće i sestara - razmaženi, navikli na pažnju, ne znaju dijeliti... No s druge strane, istraživanja su pokazala da to ima i neke prednosti.
Prema nekima su jedinci čak i sretniji jer se trećina djece u većim obiteljima žali na maltretiranje starijeg brata ili sestre.
Psihologinja Susan Newman, koja je i napisala knjigu o zadaćama roditelja s jednim djetetom, kaže kako karakter djeteta nema puno veze s tim je li raslo samo ili uz braću i sestre.
Najrasprostranjeniji je mit da su jedinci razmaženi. No da tomu nije baš tako ide u prilog i činjenica da prilično razmažene djece ima i u obiteljima s više braće i sestara, uglavnom onih mlađih. Newman ističe kako su brojna istraživanja posljednjih 30 godina opovrgla mitove o jedincima te dokazala da se ne razlikuju u ponašanju od vršnjaka.
Njihovo ponašanje velikim dijelom, naravno, ovisi o odgoju. Nadalje, dugo se smatralo da su jedinci manje komunikativni od djece koja imaju braću, no ta djeca se, komunikološki gledano, najnormalnije razvijaju jer imaju interakciju s drugom djecom u parku, vrtiću, školi ili u igri. Njihova prednost je i ta što provode više vremena u razgovoru s roditeljima, ali i drugim odraslima, a dublje interakcije pozitivno djeluju na razvoj.
Sljedeći mit je da su jedinci usamljeni, no kako naglašava psihologinja Newman, istina je potpuno drugačija.
Istraživanje provedeno 2010. u Velikoj Britaniji pokazalo je da mnoga djeca koja su bila žrtve maltretiranja starije braće i sestara su zapravo bila duboko nesretna, za razliku od jedinaca koji su pošteđeni takvih negativnih iskustava. Također, odavno su naučili sami sebe zabaviti i zaigrati se pa se ne osjećaju usamljeno. Stereotip je i da djeca jedinci šefuju svima oko sebe jer su navikli uvijek biti u centru pažnje. Šefovanje i naređivanje drugima, baš kao i zahtjevnost ili razmaženost, jednako postoji i u obiteljima s više djece.
Kontra ovoga mita govorio i činjenica da jedinci najčešće vole biti u društvu druge djece baš zato što nemaju braću i sestre te se stoga više od drugih trude biti prihvaćeni u igri i općenito u društvu. Uz jedince se često veže mit i da su zahtjevni. Kako navodi psihologinja Newman, dijete je onoliko zahtjevno koliko mu to roditelji dopuštaju, odnosno kako se postave prema djetetu i kako ga odgajaju.
Roditelji dvoje ili više djece najbolje vide koliko karakter utječe na dijete te koliko isti odgoj nije primjenjiv na sve jednako.
Ono iz čega jedina djeca u obitelji definitivno profitiraju je nepodijeljena roditeljska pažnja i izostanak borbe za nju. S obzirom na to da je fokus uvijek na njima, razvija im se osjećaj vlastite vrijednosti i samopouzdanja. Također, s obzirom na to da ih se ne uspoređuje s dosezima brata ili sestre, vlastita postignuća pripisuju isključivo sebi, a to također pridonosi jačanju samopouzdanja.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
