Izrada igara je mukotrpni šljakerski posao gdje samo najuporniji opstaju, ne igranje, kao što većina misli. Najbolja ideja često je ona koja ima najveći potencijal zarade
"E, napravit ćemo zombie multiplayer igru gdje je otvoreni svijet i možeš ući u svaku kuću i imaš puno oružja i mi ćemo zaraditi milijune jer su naše ideje super!!!" je rečenica koja u 99 posto slučajeva vodi direktno u propast. Nažalost, većina ljudi misli da je izrada video igara zapravo igranje – da se onaj teški dio rada nekako magično sam riješi, a da kreativnost i maštanje donosi novac.
Istina je sasvim drugačija – izrada igara je mukotrpni šljakerski posao gdje samo najuporniji opstaju. Za svaki sat koji neki tim provede u razmišljanju o igri, odradi se još sto sati crtanja, programiranja, izrade zvuka, marketinga, planiranja i financiranja, a svaki od tih sto sati ima svoj materijalni i ljudski trošak. Čak i ako nema plaća ili poslovnog prostora, ljudi koji rade na projektu svejedno moraju živjeti od nečega. Zato izrada igre predstavlja veliki poslovni rizik gdje samo najbolje ideje prolaze.
Najbolje ideje u ovom slučaju su ideje koje imaju najveći potencijal zarade – što ne mora značiti da su te ideje i kreativne. Dapače, najprofitabilnije igre su često kopije drugih igara ili pak nastavak već postojeće franšize. Tržište je to koje određuje što znači dobra ideja, a nikako naš osobni stav. No nije sve tako crno – ne znači da moramo raditi kopije popularnih igara – uvijek postoji omjer između profitabilnosti i individualne kreativnosti. Pitanje je samo kako odrediti gdje je ta granica.
Prvi korak u tom procesu je validacija ideje na tržištu. Kada smo osmislili neku novu igru, treba provjeriti da li takvih igara već ima. Ako postoje, koliko su uspješne? Ako su uspješne, možemo li postići istu ili veću razinu kvalitete kao naša konkurencija? Ako pak takve igre ne postoje, zašto ne postoje? Da li se nitko nije sjetio toga (sumnjam), ili nema interesa za takav tip igre? Tek će odgovori na ova pitanja ukazati da li su nam ideje dobre ili loše.
Drugi korak je razrada ideje gdje neku inicijalnu skicu ideje širimo sve dok ne vidimo manje-više cijelu igru raspisanu do zadnjih detalja. Ovdje je vrlo bitno dijeliti ideju sa što više ljudi – posebice s ciljanim igračima. Super je da nam najbolji kolega koji voli FPS da svoje viđenje naše point n' click avanture – ali koliko je njegovo mišljenje bitno za naš financijski uspjeh? I ne brinite da će vam netko "ukrasti" ideju jer većina ljudi ima previše svojih ideja da bi se uopće bavili vašima!
Šlag na tortu razrade ideje je uobličavanje Game Design Documenta (GDD) koji služi kao temeljni dokument koji vodi razvoj svake igre. GDD se koristi u cijeloj game industriji i svako tko želi raditi u industriji će morati kad-tad naučiti pisati i razumjeti GDD-jeve. On također služi kao alat s kojim možemo ideju predstaviti izdavačima, financijerima, ali i prijateljima i mogućim suradnicima. Dobar GDD također pokazuje i spremnost na rad i predanost ideji i projektu – jer više ne govorimo o pukom maštanju, već o fokusiranom radu koji ostavlja pisani trag i predstavlja jednu razrađenu priču.
