Iz iskustva mogu reći da je odgoj djece jako težak proces i tko to obavi kako treba, sretan je čovjek...ja se ne bih mogla svrstati u kineske majke....moja djeca znaju prespavat kod prijatelja(naravno poznajem roditelje), koriste sva čuda tehnike (kompić, laptop, Tv itd),ali naravno sve u granicama...mislim da je najvažnije uspostavit povjerenje i to obostrano....davno sam negdje pročitala da do 3. god. treba biti dadilja....od 3.-10. odgajatelj i ponekad tiranin., od 10.-15. roditelj-staratelj....a ostatak života prijatelj....nekako sam se nesvjesno vodila za tim načelima i danas sam sretna mama 3 djece....1 gimnazijalac i 2 uspješnih studenata.....ustvari, treba imati mjeru u svemu i u zabranama i u dozvolama...naravno da će svako dijete svojim zahtjevim testirati nas roditelje,ali mi trebamo znati u pravom trenutku zakočiti, treba s njima puno razgovarati i to o svemu, o uspjehu u školi, o simpatijama,ljubavima,prijateljima, jer ono što je nam glupost njima se čini kao veliki i neriješiv problem....ponekad se u razmišljanjima trebamo spustiti na njihov nivo,sjetiti se sebe u tim godinama....ja nisam imala veliko razumijevanje svojih roditelja i zato sam se svim silama jiš više trudila..... još je nešto jako bitno u procese odgajanja,a to je zajedništvo oba roditelja... ne smije se dogadjati da mama viče,a tata tješi dijete (ili obrnuto), jer oni to vrlo vješto iskoriste....eto,na kraju mogu reći da sam veoma sretna mama, znam i osijećam da me djeca vole ipoštuju i to je moj životni uspjeh !!!! ( samo se nadam da će tako i ostati) :))))))) pozz svim roditeljima