Jasna Nanut: 'Od svih talenata na ovom svijetu najviše cijenim onaj kad me netko nasmije...'

Komedija 'Sedmo nebo' nastajala je dugih sedam godina i ljetos, na premijeri na Pula film festivalu, u krcatoj Areni, publika je usred filma spontano zapljeskala. Dokaz je to da je redateljica Jasna Nanut (48) uspjela snimiti komediju na kojoj se hrvatska publika smije.

U ponedjeljak navečer je 'Sedmo nebo' otvorilo i 21. izdanje Zagreb film festivala. 

Kako ste se odlučili za tako sklizak teren kao što je žanr komedije?

Komedija se nametnula sama od sebe. Kad pogledate tipične simptome muške krize srednjih godina: povećana tuga, nemir, fokus na promjenu, aktiviranje na društvenim mrežama, iznenadan interes za rock koncerte na otvorenom (!)... Zvuči dramatično, ali i komično... Od svih talenata na ovom svijetu najviše cijenim kad me netko nasmije. Najživlja sam kad se smijem i najsretnija. Htjela sam svladati taj izazov, nasmijati ljude kroz temu koja mi je bliska, 'roštiljanjem' muškarca u bezizlaznoj situaciji... U sljedećem životu bit ću stand up komičarka.

Kako ste birali glumce i jeste li odmah vidjeli Nikšu Butijera u ulozi 'bračnog savjetnika' Krešimiru Mikiću?

Nije mi bilo lako shvatiti tko je taj idealan al pari Kreši, glumac koji se može do te mjere uživjeti u (ne)ozbiljnost situacije da kroz ozbiljnost svog nastupa postane - urnebesan. Čim je Nikša poslao probne snimke, bilo je jasno da je on taj. Njegova prva bravura u filmu na Pula film festivalu 'zaradila' je gromoglasan pljesak. To se jako rijetko događa, da publika zaplješće usred filma, tako da - bingo je bingo.

Na ovogodišnjem Pula film festivalu 'Sedmo nebo' je dobilo visoke ocjene filmskih kritičara i novinara, ali ste ostali bez nagrade. Što mislite - zašto?

Film nije utrka na sto metara, nema tu foto finiša. Radi se o osobnom dojmu žirija koji je ponekad objektivan, a ponekad - subjektivan. Ovisi iz kojega kuta gledamo. No nama su ta dva pljeska tijekom projekcije u Areni, jedan tijekom i drugi, dug i topao, na kraju, još k tome lijepe kritike, i više nego dovoljna nagrada. Jer nakon svega što smo prošli, a iskustvo stvaranja filma je stvarno neopisivo, istovremeno ispunjavajuće i degradirajuće, oduševljavajuće i deprimirajuće, sve odjednom... Zato se osjećaš tako živ... Uglavnom, svodi se upravo na to: hoće li ljudi povjerovati u tvoju priču, hoće li se prepoznati, hoće li ih ponijeti, inspirirati, nasmijati, dirnuti... Zato se bavimo filmom, kako bismo doprli do drugog bića, izazvali u njoj emociju. Kažem 'njoj', baš sam se to nedavno zapitala, zašto u općenitim rečenicama uvijek koristimo muški rod? Predlažem da prijeđemo na ženski, i tako sljedećih tisuću godina, dok ne poravnamo 'rezultat'. Nagrade su uvijek dobrodošle, posebno kad dolaze od kolega. No filmovi se rade za publiku. Upravo nakon sjajnih reakcije publike u Puli i Luksemburgu vjerujem da je 'Sedmo nebo' dio novog vala kojim počinje povratak publike domaćem filmu.

Što mislite općenito o hrvatskoj suvremenoj kinematografiji, što vam se sviđa, a kakvi filmovi vam nedostaju?

Hrvatska kinematografija ima veliku snagu, u uzletu je. Stasale su mlade generacije autora koje progovaraju kroz film hrabro, zanimljivo, autentično. Bila sam u žiriju zadnje Frke, revije studentskog filma na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, oduševila sam se tolikim talentom, vještinom! Jako nam je bilo teško odlučiti, kandidata za nagrade bilo je puno previše. Vijećali smo satima... Jedan od gledatelja u Puli rekao mi je nakon projekcije da je 'Sedmo nebo' gledao bez zvuka, samo s titlovima, ne bi rekao da je to hrvatski film... Hrvatska, nažalost, još ne cijeni tu potenciju. Trenutačno financiramo šest dugometražnih filmova godišnje i to je puno premalo. Za zdravlje, protočnost i opstanak naše kinematografije potrebno je minimalno deset dugometražnih filmova na godinu. Kako kaže moja draga kolegica, redateljica Judita Gamulin: 'Film je najplemenitiji oblik patriotizma, ulaganjem u filmove ulažemo u izgradnju identiteta koji onda više ne bismo morali izmišljati kao dosad'. Zato su mi od svih nagrada na ovom svijetu draži smijeh i pljeskovi publike, rečenice poput one Saše Drnića, filmskoga kritičara koji je 'Sedmo nebo' opisao riječima: 'Film koji smo čekali, željeli, trebali'.