Jan Kerekeš: 'Skoro svaki dan kažu mi da sam pljunuti otac'

Krešo je stariji brat koji ima grbu i višak samopouzdanja, a Kruno je onaj koji ne može normalno izgovoriti č,ž,š. Tek je saznao da nije prošao prijamni ispit za šumarstvo. Radnja je to filma “Ufuraj se i pukni” u kojoj glume otac i sin, Ljubomir (59) i Jan (31) Kerekeš.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:22

Jan Kerekeš o predstavi, glumi i životu. | Video: 24sata/pixsell

Kako ste došli do ideje da materijal koji ste igrali na pozornici osvane na filmskom platnu?

Jan: Kad sam to predložio, tata je rekao: ‘Čekaj, pa ne znam imaš li ti taj novac?’. Ako imamo sposobnost tijekom jedne predstave u sat i pol 200 puta nasmijati publiku, 300-400 ljudi u gledalištu, onda sam na dobrom tragu nekoga moga humora i funkcioniranja po pitanju nasmijavanja publike.

Ljubomir: Kako bi rekao čovjek na početku, ‘kako ni Janu, tak’ ni meni vrag nije dal mira’, pa smo onda preko Kerekeš teatra počeli razmišljati o tome da se možda bacimo u te vode i probamo napraviti hrvatski film i komediju. Manje-više bili smo ponukani činjenicom da nedostaje hrvatske filmske komedije, a isto tako materijal s kojim smo raspolagali debelo je ‘provjerila’ kazališna publika preko istoimene predstave.

Kad je Jan došao s odlukom da bi krenuo vašim stopama, kako ste reagirali i koji su bili savjeti?

Ljubomir: Iskreno, malo je začudnosti. Ovo je prokleta profesija da se razumijemo. To dragi Bog da, usadi to u čovjeka ili ne. Pitanje same Akademije je pitanje svojevrsne nadogradnje i konkretnosti u toj čovjekovoj odluci da se bavi glumom, to sam u Janu prepoznao i prije nego što je izrazio želju da bi upisao Akademiju. Puno ljudi me pitalo da koga sam zvao, namještaljka, ali uopće se o tome ne radi. Ali evo bit ću slobodan i reći: ‘Kako dragi Bog da na tom prijamnom, putem te emisije i svega toga skupa, tako i bude’. Prema tome, ako doista jesi za to, siguran sam da ljudi nisu blesavi i prepoznaju to tvoje unutarnje i to što daješ na van i to bi trebalo biti dosta.

Snimali ste devet dana. Koja će ti biti najupečatljivija anegdota sa snimanja?

Jan: Predzadnji dan, kad je za stol sjela cijela ekipa sa snimanja, bilo nas je 16-17, svi smo se pogledali i rekli da sutra pada kiša. Dotad smo imali osam sunčanih dana, a sad nam pada kiša kad trebamo snimati eksterijer ispred kućice na Dravi i nakon toga se preseliti u kućicu koja ima dosta loši krov pa bi se ta kiša čula na mikrofonu. Rekli smo: ‘Dečki, slažete li se da sve snimimo u jednom danu’. Dakle, da snimamo nekih 13 sati u komadu i onda idemo na predstavu, pet sati nas nema jer smo na predstavi i vraćamo se od 23 do pet ujutro. Svi smo se pogledali i rekli: ‘Da, hajdemo u komadu’.

Jeste li bili u situaciji kad ste sinu dali profesionalnu kritiku?

Ljubomir: Baš i ne, jer posjeduje dozu tvrdoglavosti tako da u mnogim segmentima i sebe prepoznajem u tim situacijama, ali kad idem malo listati po samom sebi i vraćajući se u prošlost, možda ni ja ne bi dogurao dokle sam došao kao glumac. Tako da odobravam tu tvrdoglavost, možda me tu i tamo koji put zasmeta, ali nikad nismo imali problema.

Ljubomire, kako biste opisali sina. A vi, Jane, oca u svega tri riječi?

Ljubomir: Jan je veliki poštenjak, senzibilac i oličenje dobrote. Rekli bismo ‘dobar dečko’.

Jan: Profesionalan, jako senzibilan, izdržljiv. Nekad mu se čudim s obzirom na godine, mislim, ja ga znam od rođenja. I ima nevjerojatnu kondiciju. Jako je izdržljiv i sa svih tih aspekata mi je uzor.

Koje tatine uloge pamtiš i omiljene su ti?

Jan: Počevši od kazališta jer sam ga u kazalištu gledao prvo, tamo definitivno ‘Jedermann ili Vsaković’ čiji sam si monolog uzeo za Akademiju dramske umjetnosti. Bilo je tu u kazalištu još sigurno desetak uloga, jedna od njih je i predstava ‘Dimnjačar’ koju tata već igra 27 godina i sad se bliži 1300. izvedbi. To su neke predstave koje, kad ih se pogleda, svatko poželi biti glumac jer se s lakoćom glumi. Što se tiče filma, to je sigurno uloga Aleksa u filmu ‘Kako je počeo rat na mom otoku’, a nakon toga i film ‘Bogorodica’, gdje sam ga prvi put vidio u nekom ozbiljnom svijetlu.

Kako najviše volite provodite vrijeme zajedno?

Ljubomir: Ribolov apsolutno, ali za to nemamo vremena. Jan i ja volimo se izguštati i odemo na lokacije koje su  preživjele civilizaciju. Stavimo na dvije ciglice neku rešetku, okrenemo neko krme ili nabodemo komad jegera. Preferiramo noćni ribolov i onda tu stvarno uživamo u tim ptičicama, zvjezdicama u noćnoj atmosferi, javljanjima divljih svinja i svega toga skupa, a naša šutnja onda sve govori.

Što kažeš na komentare: ‘Ajme, pa isti si otac’?

Jan: To mi je najbolja rečenica koju čujem. I čujem je svaki drugi dan po nekoliko puta. Prvo se krenem zezati i kažem: ‘Znači nije poštar u pitanju?’ Tako da osim što je fizionomija tijela očito napravila svoje, drago mi je da tu ima i mame i tata. Mama je zgodnija (smijeh). To je normalno i čudno mi je kad ljudi misle da će nekom takvom vrstom komentara u meni proizvesti neko čuđenje, negodovanje ili čak neku moju negativnu reakciju. Ne, dapače, meni je to kompliment. Drago mi je da nisam na poštara.