Kada umre majka a bolestan sin ostane na milost i nemilost nekom drugom, to je još teže. Moj bolesni brat sa cerebralnom paralizom je u takvoj situaciji. Na svu sreću ima tatu, koji je star i bolestan, ali uskače koliko može, mene koja uz svoju obitelj odradujem što mogu i asistenticu na 4 sata, što nije dovoljno. Država nažalost nema dovoljno sluha za takve osobe. Jako je teško i nije mi jasno da se bar u nekoliko većih gradova u Hrvatskoj ne mogu otvoriti institucije gdje će biti adekvatno i kvalitetno smještene takve osobe i to bez obzira na njihov materjalni status. Zašto se preko evropskih fondova ne pokrene takva vrsta skrbi, pa i na kraju krajeva ako već plaćamo razne poreze i doprinose od kojih nemamo baš puno vajde, mogao bi se plaćati neki doprinos i za to. A od administracije, dobivanja obiteljske mirovine, pomoći u kući i to minimalne, vještaćenja da je stvarno bolestan uz svu dokumentaciju koju ima od rodenja, to je diskriminirajuće i jadno. A o tome da ga uz njegovu dijagnozu preko soc. skrbi nije htio niti jedan dom u Zg, uopće niti zaprimiti dokumentaciju... Nemam riječi. O financijskoj situaciji da ne govorim. Stara kuća na kojoj bi trebalo bar promijenit prozore i zagradit jedan dio ulaznog prostora do mnogih drugih sitnica koje su važne za mrvicu normalniji život... Borimo se iz dana u dan.