Ne volim kada se šuti o problemu, ili bilo čemu što nije jasno. Tisuću puta sam se uvjerila, koliko je to pogrešno, posmatrajući ljude. Možeš samo do neke mjere znati bez izgovorenoga, kako netko razmišlja i postupa, ali ne i uvijek. Pa nakon takvih gutanja, konfuzija i nesporazuma, često dolazi do eksplozije nakupljenih nezadovoljstava, ili frustracija. Svi mi imamo različite temperamente, karaktere, stilove i granice tolerancije, pa logično dolazi i do rasprava.. mišljenja se ne podudaraju i čak sa srodnim dušama, a posebno u komunikaciji sa onima koje, iz kojih god razloga ne podnosimo, ne volimo, ili su nam nesimpatični. No, bez obzira na sve nabrojano, moguće je voditi pristojan i miran razgovor, čak i raspravu, ako se poštuju pravila komunikacije. Nikakvi ispadi, vrijeđanja, omalovažavanja, ili grubosti nisu dozvoljene, jer tada nema baze, počevši od razgovora pa na dalje. Po meni su ljudi koji otvoreno ne govore sa osobom do koje im je stalo, nezainteresirani za pozitivnu komunikaciju i u biti im nije stalo, gledaju samo sebe. Takvi će se možda i pitati na kraju zbog čega nemaju sreće, a problem je upravo u njima. Nitko ne voli sam raditi i graditi zajednički odnos, sa takvim stavom nikada neće uspjeti i uvijek će se pitati cijeli život u čemu je problem.Za sve postoji rješenje i dogovor, o svemu se može razgovarati, fino i pristojno, ne trpati to pod tepih. Tada će sve biti ok, neivisno o ishodu.