Izaći će za 4 godine? 'Uhvatio sam je za vrat i nisam puštao'

Antonia Bilić (17), maturantica srednje Trgovačke škole iz Kričaka, izašla je iz svoje obiteljske kuće u okolici Drniša u utorak 7. lipnja 2011. godine oko 8.30 sati i nikada se više nije vratila. Djevojka je viđena oko 10 sati na Čikolskom mostu gdje je stopirala u smjeru Splita. Posljednji signal s njezinog mobitela je zabilježen u 15.40 sati kod odmorišta Modruš kod Ogulina. 

Pokretanje videa...

00:53

Krenula je jedna od najvećih potraga u povijesti Hrvatske. Nakon apela obitelji u potragu su se osim policija i spasioca uključili brojni građani. 

Umirovljeni policajac Frane Bilić je posvjedočio da je vidio kako Antonia ulazi u kamion, ali je zamijenio boje. Rekao je da je ušla u kamion s plavom ceradom. Na kraju je policija utvrdila da je Antonija ušla u kamion sa sivom ceradom i plavom kabinom.

Policija je 22. lipnja zaustavila plavi kamion kod Svetog Roka koji je bio jedino vozilo koje se poklapalo sa snimkama i signalom mobitela nesretne djevojke. Policija je ubrzo saznala da je kamion vozio Dragan Paravinja (48). U bijegu je proveo 71 sat. U BiH je pobjegao ilegalno, tako što je preplivao Savu. Policija ga je opkolila 24. lipnja u Donjim Srđevićima kod Srpca. U Paravinjinoj kući u Srđevićima policajci su našli oproštajno pismo u kojem je tvrdio da će se ubiti i da nije kriv, te da mu sve namještaju bivši suborci. 

Iako je na početku nijekao zločin, Paravinja je uskoro sve priznao. Ovo je njegov iskaz: 

"U firmi „Godec beton“ kao radnik sam prijavljen u lipnju mjesecu, a u istoj firmi radim tri mjeseca. Opis navedene firme je transport robe, a dužio sam ili koristio vozilo marke MAN, registarskih oznaka ZG slovnih oznaka sam siguran, mada mislim da su bili brojevi 845, ali u iste nisam siguran. 

Dana 6. lipnja 2011. sam tovario robu u firmi u mjestu Đurđevac, kada sam kamion, reg. oznaka koje sam prethodno rekao, vozio svojoj kući. Radi se o kamionu plave boje, kojemu karoserija i prikolica imaju sivu ceradu. 

Nakon što sam došao kući i u istoj prespavao, dana 7. lipnja 2011. godine sam, oko pet sati ujutro, svojim kamionom  krenuo prema Splitu na prvi istovar. Prema Splitu sam se kretao dionicom ceste Kistanje-Drniš-Klis-Solin. Tijekom navedenog puta sam se zaustavio u mjestu Drniš, gdje je trebalo da kupim cigarete. 

Međutim, prodavaonica tu nije radila, nakon čega sam nastavio put prema odredištu. U Split sam došao u poslijepodnevnim satima, gdje sam završio istovar uz malo kašnjenje, jer mi se stranica karoserije nije dala otvoriti. Napominjem da sam u Split stigao u poslijepodnevnim satima. Nakon navedenog istovara otišao sam u tvrtku u Solinu, gdje sam nosio novac da platim neke svoje privatne dugove. Nakon plaćanja, ne mogu se sjetiti koliko je bilo sati, svojim kamionom krenuo sam u pravcu Zagreba. 

Na putu prema Zagrebu, na raskrižju cesta Split-Drniš, Drniš-Šibenik, pored ceste s moje lijeve strane primijetio sam djevojku koja je stopirala vozila u kontra smjeru mog kretanja. Primijetio sam da je bila lijepa, crne duže kose i da je na sebi imala farmerice i majicu, ne mogu se sjetiti njene boje, dok je na ramenu držala žensku torbicu. Prilikom nailaska u neposrednu blizinu djevojke, pošto mi je bio otvoren prozor, ja sam joj dobacio: „Hoćeš li sa mnom u Zagreb“, na što je ona odgovorila „Hoću u Split“, nakon čega produžavam nekih pedesetak metara dalje, okrećem kamion i dolazim u blizinu djevojke koja je stopirala. 

Nakon što je ušla u kamion sa djevojkom sam započeo neki neobavezni razgovor, s tim što sam joj se „nabacivao“. Koliko se mogu sjetiti, prihvatila je s dozom rezerve moje „nabacivanje“ sve do momenta dok se nismo zaustavili. Razlog mog zaustavljanja ogledao se u tome što sam ja imao namjeru prijeći na njenu stranu sjedišta i to na taj način što sam izašao iz kamiona i pješke prešao na stranu suvozačevih vrata, gdje sam tom prilikom pokušavao djevojku smiriti, čak joj nudeći da izađe iz kamiona. 

Nakon toga, ja ulazim u kamion, dok je djevojka za to vrijeme prešla na mjesto vozača i bezuspješno pokušavala otvoriti vozačeva vrata, koja se nisu mogla otvoriti, nakon čega je počela da me psuje i vrijeđa psujući srpsku majku. Tokom tih dešavanja samo me uspjela nekoliko puta odgurnuti nogom od sebe. Također, u jednom momentu je pokušala iz kabine da prođe pored mene i dalje glasno me psujući, da bi ja u tom momentu izgubio živce i jako sam je rukama uhvatio u predjelu vrata, ne mogu se sjetiti koliko dugo sam je držao, nakon toga ona nije više pružala otpor i samo se opustila. 

Nakon toga, pošto sam bio van sebe, ja se ne mogu sjetiti da li sam upalio kamion ili je radio i nastavio sam kretanje prema Solinu, kada sam se nedugo zatim kamionom okrenuo i krenuo u pravcu Zagreba. Djevojka za to vrijeme nalazila se između sjedišta u kabini kamiona. Na navedenoj dionici puta sam se zaustavio kada sam spomenutu djevojku stavio na krevet iza sjedišta u kabini i nastavio dalje kretanje. Nakon što sam djevojku prebacio na zadnje sjedište tj. krevet u kabini, kamionom krećem od Drniša prema Kistanji. 

Na dionici prema Kistanju na jednom od tri mosta na rijeci Krki, ja sam mahinalno zaustavio kamion, te sam ušao na mjesto suvozača, odakle sam s kreveta iz kabine iznio djevojku te je ponio prema ogradi navedenog mosta. Pošto je ograda bila izuzetno niska, ja sam djevojku samo spustio iza ograde, ali nisam siguran da li je tijelo ušlo u vodu ili se zaustavilo negdje na obali. Ne mogu se sjetiti koliko je stati tada bilo. Nakon toga sam nastavio kretanje kamionom, kada me u jednom momentu na moj privatni ili broj telefona u vlasništvu firme, u to nisam siguran, ali je sigurno poziv bio na jedan od ta dva, pozvao vlasnik firme i rekao da se uputim u pravcu Ogulina. Što se tiče broja telefona vlasnika firme, mislim da se radilo o broju (099….) s tim što napominjem da nisam siguran da je bio taj broj, jer je gazda znao i drugi broj kojega se ne mogu sjetiti. Moj broj telefona koji je u vlasništvu firme je 099…., mog privatnog broja se ne mogu sjetiti. Prilikom dolaska u Ogulin, kretao sam se relacijom puta u Maslenici, gdje sam izašao na autoput i autoputom sam išao dalje do Ogulina. 

Tokom kretanja prema Ogulinu, na jednom  od odmorišta, čijeg se imena ne mogu sjetiti, ja sam se zaustavio, gdje sam u jedan od kontejnera ubacio torbu čija je vlasnica bila djevojka, te sam nastavio daljnje kretanje. Torbu nisam otvarao niti sam se interesirao o njenom sadržaju, a želim i da napomenom da nisam ni znao kako se djevojka zvala, niti se mogu sjetiti da li se predstavila. Nakon dolaska u Ogulin, ponovo sam se uputio u Split, nakon čega dolazim svojoj kući. Dolaskom kući, presvukao sam garderobu koju sam imao na sebi, nisam siguran što sam od garderobe toga dana imao na sebi, a obično radim ili u farmericama ili u crnoj trenirki i majici kratkih rukava s natpisom firme u kojoj sam prije radio. Nakon što sam došao kući, kao što sam rekao, ja sam se presvukao i nešto večerao, kada sam ponovo u večernjim satima došao u mjesto Polača, koje se nalazi iznad Knina, gdje sam u kamionu i zanoćio. Ne mnogu se sjetiti i nisam siguran da je spomenuta djevojka kod sebe imala kakav mobilni telefon, niti sam primijetio da se ona na isti javljala. Za spomenutu djevojku sam saznao putem novina i televizije, a tada sam i saznao kako se zove, dok se ja nikome nisam povjeravao što sam učinio niti da ja imam veze s njenim nestankom. 

Nakon nekih pet do šest dana sam vozio i koristio isti kamion, uz napomenu da ga nisam nikako prao. Sjećam se da sam se prije 7. lipnja, nakon šestog ili sedmog dana iznad mjesta Obrovac, vidio sa svojim radnim kolegom kada sam iz svog kamiona izvadio i iznio plinsku bocu, dvije deke i jednu plahtu, koje su se nalazili na krevetu iza vozača i suvozača uz napomenu da sam se s njim našao sa svojim privatnim vozilom, u kome se nalazila moja supruga i mojih dvoje djece. Želim da napomenem da sam spomenutu plahtu i dvije deke, zajedno sa plinskom bocom, ostavio u svojoj kući. 

Ovom prilikom želim da izjavim da je 8. lipnja u krugu moje firme izvršena zamjena šoferšajbe na kamionu, koja je bila dobro oštećena također napuknuta, a zamjenu je izvršila, ovlaštena firma koja se bavi zamjenama šoferšajbi i drugog. Ne mogu se sjetiti točno koja je firma izvršila zamjenu, ali mislim da je to dogovorio gazda moje firme. Tahograf od dana 7. lipnja sam istog dana izvadio iz kamiona i isti sam dao svojoj supruzi, od koje je od strane policije 26. lipnja oduzet. Skoro svaki tahograf iz svog kamiona sam vadio, jer je očigledno da se u Hrvatskoj krši zakon po tom osnovu, jer kamiondžije, pa i ja sam po tom osnovu kršimo zakon. 
28. lipanj 2010.Mogu da izjavim da sam se toga dana kretao dionicom Jadranske magistrale kada me ustopala jedan atraktivna djevojka koja mi je davala utisak slabog morala, koju sam primio u svoj kamion. Koliko se mogu sjetiti, imala je crnu dužu kosu i nakon ulaska u kamion bilo je intimnih razgovora i kontakata s njom, ali ista nije htjela bilo kakvi seksualni odnos sa mnom. Štoviše istoj sam dao i svoj privatni broj telefona i e-mail i to je sva priča oko te djevojke i događaja. 
Bijeg iz Hrvatske u BiH

Zašto i kada sam donio odluku da pobjegnem u BiH, mogu da kažem da me je prije izvjesnog vremena, otprilike dan nakon prelaska moga granice, telefonom pozvao jedan inspektor policijske postaje Obrovac, koji mi je rekao da moramo obaviti još jedan informativni razgovor, navodno, na okolnosti poslovanja firme u kojoj sam radio, međutim, meni je to bio signal da se nešto čudo dešava i da sam u opasnosti zbog nestale djevojke, kada donosim odluku da napustim teritorij Hrvatske. Ne mogu se sjetiti koji je dan bi, ali znam da nije bilo davno. Na području Slavonskog Broda sam u jednoj od prodavaonica kupio ronilačko odijelo i peraje kada sam se uputio prema rijeci Savi, gdje sam našao pogodno mjesto i gdje sam preplivao rijeku Savu, te sam izašao na teritorij 

BiH, odnosno Republike Srpske. Ne mogu se sjetiti gdje sam to odijelo odbacio. 

Na kraju želim da izjavim da sa tokom razgovora sa istražiteljima na jednom komadu bijelog papira kemijskom olovkom napravio jednu skicu gdje sam nacrtao, također skicirao moguće mjesto i lokaciju odakle sam ja djevojku spustio u rijeku Krku, a spomenutu skicu sam i potpisao te ju u prisustvu odvjetnika i prilažem uz ovaj zapisnik o uzimanju izjave.

Na pitanje odvjetnika da li je psihijatrijski liječen i tretiran, Paravinja je rekao: Ne, nikada nisam psihijatrijski liječen". 

Lagao da je Antonijino tijelo bacio u Krku

Paravinja je policiji lagao i rekao da je tijelo Antonije Bilić bacio u rijeku Krku.  Šibenski vatrogasci su crpkama isušili jezero Brljan kraj Oklaja, ali u njemu nisu našli Antonijino tijelo. Pretražili su i obližnje akumulacijsko jezero, područje uz cestu Drniš-Split te tok rijeke Krke od Manojlovačkoga slapa do hidrocentrale Miljacka. Njegove laži su koštale nekoliko milijuna kuna.

Dragan Paravinja je iz BiH Hrvatskoj izručen 22. srpnja. Paravinja će u Hrvatskoj tvrditi da su u BiH iznudili njegovo priznanje batinama, da 7. lipnja nije vozio kamion na dionici kraj Drniša, da nije ubio Antoniju i da su mu sve dokaze, podmetnuli. No dokazi su bili neupitni jer su forenzičari u kamionu našli Antonijine vlasi i njezinu krv. Paravinji je u petak 19. listopada 2012. godine izrečena nepravomoćna presuda za teško ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić, kao i za pokušaj silovanja još jedne žene. Paravinju je sud proglasio krivim po svim točkama optužnice i nepravomoćno ga osudio na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Za pokušaj silovanja Antonije dobio je šest godina, a za ubojstvo 35. Za pokušaj silovanja iz 2010. osuđen je na pet godina zatvora. Izrečena mu je jedinstvena kazna od 40 godina zatvora. Kada mu je sutkinja izrekla presudu, Paravinja joj je zapljeskao i promrmljao kako je i 'u Jasenovcu bilo poštenije', te da je 'presudu očito potpisao Karamarko'. Tomislav Karamarko je 2011., podsjetimo, bio ministar unutarnjih poslova. 

Pronašli Antoniju

U studenome 2012. godine kod kamionskog ugibališta u selu Fulaje, na području Josipdola, pronađene su ljudske kosti koje su poslane na analizu u Zagreb, a odmah se stvorila sumnja da se radi o posmrtnim ostacima Antonije Bilić. Prema prvim rezultatima Zavoda za sudsku medicinu potvrđeno je da kosti pripadaju mlađoj ženi. Dodatna analiza potvrdila je da ostaci pripadaju nesretnoj djevojci. Antonijini ostaci identificirani su čak 541 dan nakon njenog nestanka. 
Obitelj Bilić i prijatelji oprostili su se od Antonije na ispraćaju 5. prosinca 2012. godine. Lijes su u povorci nosili članovi HGSS-a koji su neumorno tragali za djevojkom. 

Štrajkao glađu, gutao žilete

Nakon izricanja prve presude Paravinja je štrajkao glađu. Kad je nađeno tijelo Antonije Bilić rekao je da su mu to tijelo podmetnuli.  Vrhovni sud RH djelomično ukinuo presudu iz listopada 2012. i Paravinji se opet sudilo. Jednom je prilikom na sud došao u kratkim hlačama i japankama.

Jednom se prilikom posvađao sa zatvorenicima i dobio je dva šamara nakon čega je tražio da ga odvedu na hitnu. U prosincu 2014. godine završio je u bolnici jer je progutao tri žileta koje je kupio u kantini. U ožujku 2015. godine je i na ponovljenom suđenju na Županijskom sudu u Šibeniku osuđen na 40 godina zatvora za  pokušaj silovanja i ubojstvo maloljetne autostoperice Antonije Bilić. Prije izricanja presude Paravinju su izbacili iz sudnice i pritom je opsovao.
- Pusti me. Ne mogu stajati. J*** ti mater... - rekao je čuvaru, a zatim su ga izbacili iz sudnice. U listopadu iste godine Vrhovni je sud opet ukinuo presudu Županijskog suda. U ožujku 2016. Paravinja je po treći put osuđen na 40 godina za ubojstvo Antonije Bilić. U četvrtak Vrhovni sud donosi odluku u kojom su mu prepolovili kaznu. U kaznu od 20 godina ulazi šest godina koje je proveo u pritvoru. To znači da već za četiri godine može tražiti da ga puste. Presuda više ne može na Vrhovni sud, ali se Paravinja može žaliti Ustavnom sudu i sudu u Strasbourgu.