Iva je s 18 mjeseci nosila pomoć za Gunju, sad slaže pakete za obitelji pogođene potresom

Zvrk u šarenoj kariranoj haljinici. Jedva je Iva Katinić te 2014. bila viša od kartonskih kutija među kojima se vrzmala kad ju je majka Ivana dovela među svoje prijatelje i vrijedne volontere Crvenog križa u Osječkoj ulici u Dugom Selu.

Sa svojih godinu i pol bila je stabilna na nogicama i trčkarala među ljudima. Ti gorostasi pokraj nje trudili su se što prije sortirati pomoć za mještane Gunje, Račinovaca i ostalih poplavom pogođenih sela. Svatko joj je bio dadilja u tom trenu, no ona im je tad pokazala koliko malene ruke znače. Spremno je podigla paket kuhinjskih ubrusa i odnijela ga do auta.

Da to nije bilo slučajno, pokazala im je iznova pa uzela drugi i treći paket. Zbog tih malenih vrijednih ruku bilo je tad mnogih koji su se nasmijali, zarumenjeli i osjećali ponosno. Natjeralo ih je to da rade puno više i jače te da budu sretni što je budućnost humanosti barem neko vrijeme sigurna. 

- Bila si je sva važna toga dana - prisjetila se majka Ivana Katinić, volonterka Crvenog križa, koja ju je nakon posla povela među druge volontere. Njezin muž Kristijan je, nekoliko dana nakon toga, kao član dugoselskog interventnog tima Crvenog križa otišao za Posavinu. Prema izvještajima iz 2014., samo su u Dugom Selu u tjedan dana uspjeli složiti i poslati 6500 kilograma hrane, vode i higijene te 32.000 kilograma odjeće, obuće i manje opreme pomoći. Sve je došlo u prave ruke.

Slagali smo pomoć i periodički prenosili kod vatrogasaca. Ona je vidjela kako svi nose pa je samoinicijativno uzela paket kuhinjskih ubrusa i utovarivala. Tad je nastala ta legendarna fotografija, priča nam Gordana Kocaj, ravnateljica Gradskog društva Crvenog križa Dugo Selo. Službeno su je u društvo upisali kad je krenula u 1. razred, no do tada neslužbeno nije bilo akcije u kojoj se nije našla i radila.

Danas je 8-godišnja Iva vesela učenica 2. razreda Osnovne škole “Josip Zorić” u Dugom Selu. Vrijedno i predano volontira te istodobno uči sve o prvoj pomoći, logistici i humanosti. Otkad je potres opustošio Sisačko-moslavačku županiju, za njih troje odmora nema. Svaki dan su angažirani, slažu robu. Iva je zadužena za pakete, što nam je i pokazala u dvorani društva. Dobro se snalazi među donacijama i nije joj teško ondje provoditi školske praznike. Vremena za igru ionako ima dovoljno.

- Pomažem što treba. Sretna sam što mogu pomagati drugima, ali ne pokazujem to baš prijateljima. Ponosna sam na svoju mamu i tatu zbog toga što rade - bila je kratka Iva. No zapravo je rekla sve. Kristijan i Ivana s kolegama rade i na terenu. Za njih humanost nema granica. Do pisanja ovog teksta odradili su dvije ture pomaganja potresom pogođenog kraja. Proveli su ondje Staru i Novu godinu, dok je Iva ostala na čuvanju kod tete. Iako joj je srce veliko, taj napor ipak je morala prepustiti starijim kolegama.

- Bit će vremena i za nju, no nadamo se da neće biti ovakvih katastrofa te da ćemo je voziti samo po vježbama prve pomoći - kaže tata Kristijan, dok mama Ivana dodaje da Iva voli putovati s njima te učiti nove i lijepe stvari. Jedna od njih je i upravo prva pomoć. Sastavni je to dio edukacije mladih koji se priključe aktivnostima društva. Vještine pokazuju na županijskim i državnim natjecanjima, a ekipa iz Dugog Sela s ponosom je među najboljima u zemlji.

- Mama je pala na košarci i ostala bez svijesti. Hitno je treba prebaciti u bočni položaj! - glasila je vježba koju je Iva s roditeljima provela pred ekipom 24sata. Spremno je kleknula, izvukla majčinu ruku i stavila joj pod lice pa je primila za nogu i okrenula. Školski je odradila, za ocjenu pet plus.

Dio je to samo znanja kojeg su joj prenijeli roditelji. Inače, preko te organizacije su se oni i upoznali dok su volontirali u Selcu. Prijateljstvo je preraslo u ljubav, a kasnije su se vjenčali i dobili Ivu.

Inače, u Crvenom križu rade s djecom vrtićke i rane školske dobi koja se rado odazivaju akcijama i pomažu svojim vršnjacima. Iva je uz svoje roditelje otišla i puno dalje pa sad s njima asistira na natjecanjima i vjerno šminkom dočarava rane. To joj je možda i omiljeno. Kad smo je pitali što je naučila i zna te nam još može pokazati, spremno je odgovorila kako zna masirati srce kako bi oživjela čovjeka. Pred kamerom je bila sramežljiva, no kad smo joj pojasnili da bi njezina prezentacija mogla pomoći i drugoj djeci te onima koji ne znaju taj vrijedan i koristan zahvat, sram je nestao i bacila se na posao. Dok je otac Kristijan pripremao lutku “Anabelu”, Iva se u sekundi uozbiljila i u maniri 30 godina starijih iskusnijih članova prezentirala nam tehniku. Ispreplela je prste, pogodila mjesto na prsnom košu iznad srca i počela s masažom. Posramila bi mnoge odrasle.

- Trebate stisnuti 30 puta u seriji - spremno je pokazala Iva na ponos svojih roditelja. Nastavila je pumpati do kraja iako se radilo o prezentaciji. Ni tijekom vježbe nije imala prostora za površnost.

- Naučili su me to mama i tata - rekla je Iva, a majka dodala kako to redovito vježba kod kuće na svojim lutkama. Trikove i tehnike upija od starijih. Kad odraste, želja joj je postati veterinarkom i pomagati životinjama. Na naše pitanje koja joj je najdraža, jednostavno je odgovorila: “Sve!”.

- Zasad imam mačka Peru i zlatnu ribicu Rikija - sramežljivo će Iva. Pazi na njih i dodaje nam kako mačak, kao što pokazuju u crtićima, zasad nije pokušao pojesti ribicu. Da je po njoj, kažu roditelji, najradije bi imala cijelu farmu.

- To je njoj prirodno okruženje i normalno joj je pomagati drugima. Vjerujem da će tako i nastaviti - kaže tata Kristijan.

Na obiteljsku priču Crvenog križa nadovezala se ravnateljica Kocaj i dodala kako djeca rado kopiraju što rade odrasli, a posebno je važno učiti ih vrijednostima volontiranja i pomaganja drugima koji se nađu u nevolji.

- Posjećujemo vrtiće i djecu ondje upoznajemo s radom društva. Zatim idemo u prve razrede osnovnih škola gdje ih učimo o radu društva i kako biti human te uvijek imamo velik odaziv. S djecom počinjemo ozbiljno raditi od 5. razreda, kad ih uključujemo u akciju Solidarnost na djelu. One iz 6. i 7. razreda zovemo u naše timove prve pomoći - pojašnjava Kocaj. S njima rade iskusni mentori i među njima se uvijek nađu kvalitetni ljudi koji nastavljaju volontirati kao srednjoškolci, studenti, ali i kao zaposlenici. Članstvo im je svakog dana sve brojnije.