Ismijavali ga jer je odbio ulogu u 'Valteru', ali ga nije bilo briga

I eto, kume, kako vidiš, od baluna ništa nije bilo. Srićom, ima san uspjeha ka glumac. Počeja sam mlad u filmu ‘Deveti krug’. Ko je tad moga sanjat da ću posli snimit još puno filmova.

Pokretanje videa...

01:00

Čak njih 60-ak snimio je Boris Dvornik u dugogodišnjoj karijeri, a bilo je podosta i televizijskih uloga, od kojih su ga Roko Prč iz “Našeg malog mista” i brijač Meštar iz “Velog Mista” postavile među prvake jugoslavenske kinematografije.

Velikan hrvatskoga glumišta rođen je 1939. i, kao pravo splitsko dijete, oduvijek je bio istinski ljubitelj nogometa i jedan od najvećih navijača Hajduka. 

- Jasno, patin kad san na snimanju pa ne mogu doći na plac. Kad smo u Delnicama snimali ‘Kapelske kresove’, ja bih lipo u petak seja u auto i pravac u Split na utakmicu. Vratija bi se dobro raspoložen - rekao je jednom prilikom. 

Školovao se za električara, kasnije upisao glumu u Novom Sadu i nakon toga Kazališnu akademiju u Zagrebu. U suprugu Dijanu zaljubio se kad je imala samo 16 godina i vrlo brzo su se vjenčali. U to vrijeme dobio je nadimak “Trubadur Radunice ulice” jer je Dijani pjevao serenade pod prozorom. 

- Prvi put sam je vidio na Pjaci i uvijek je bila s prijateljicama. Jednu večer kad je bila sama, prišao sam joj i od tada smo
stalno zajedno. Ona za mene još ima petnaest i pol godina - ispričao je Dvornik. 

Bio je poznat po ulogama čovjeka iz naroda i doživio je brojne anegdote na snimanjima. Za potrebe serije “Kapelski kresovi” naučio je govoriti kajkavski i skijati, na snimanju “Bitke na Neretvi” snimao je na velikoj hladnoći, a nekoliko članova filmske ekipe smrtno je stradalo.

- Kad smo u Beogradu na Kalemegdanu snimali film ‘Derviš i smrt’, ja sam jaha jednu kobilu, ima san vezane ruke, a oko mene su bila četiri konjanika. U jednom trenutku jedan je konj udarija u moju kobilu, ona se pripala i dala u galop. I možete zamislit mene vezanih ruku, a kobila juri ravno prema jednoj okuci od 90 stupnjeva! Već sam vidija kako sam udarija glavom u zid jer san zna da je kobila ćorava na jedno oko i da ‘zanosi’ u suprotnu stranu. Kad tamo, kobila je, ka u crtanim filmovima, zakočila gotovo u mistu, prošla tu opasnu okoku i ona sa mnom, vezanim, galopirala po parku sve dok se nije smirila - izjavio je svojedobno za sportski list Tempo. Dvornik je trebao glumiti, uz Ljubišu Samardžića i Batu Živojinovića, u filmu 'Valter brani Sarajevo', no do suradnje ipak nije došlo.

– Kad sam pročitao tu ulogu, vidio sam da je mala. Ne samo mala, nego i beznačajna, i tu sam ulogu odbio iz tih razloga. Onda sam poslije desetak dana dobio od ekipe jedan uvredljivi telegram na moj račun i na račun Roka. Asocirali su nešto na Dalmacija-vino, na one plakate koji su u ono vrijeme izlazili u svim gradovima. Oni su vidjeli te plakate i poslali telegram otprilike ovog sadržaja: da im je jasno zašto sam odbio ulogu jer su im jasne moje umjetničke preokupacije kad mogu taj lik zamijeniti likom na plakatu Dalmacija-vina. 

Borisa nikad nije bilo briga što drugi misle. Živio je svoj život, kako on hoće. Rekao bi:

'Meni nitko neće govorit što ću ja radit ni kako”. Nije bio svađalica, ali kako je sam znao reći, “koji put ono pukne luna čovjeku.'

Volio je biti u društvu, pojesti, popiti i zapjevati. Uz skladbe koje je otpjevao u sklopu uloga u filmovima i serijama, nastupao je i na Splitskom festivalu, stoga je objavljen i antologijski CD album “Čovik i po”.

- Onda priko lita svi ti moji prijatelji polako dolaze na more, a kako je Split centar svita, sve mora proći priko Splita. I tako ja moram, što je normalno, tim prijateljima biti pri ruci. Neću ga pustiti da ide sam obidovat, večerat, a onda se tu zapne i noć izgubi, i tako... I onda žena ima razloga da mi reče: ‘Moga bi malo i doma ostat’.

Uglavnom u društvu muškaraca, konzervativni Splićanin nikad nije snimao uloge ljubavnika, njemu je uvijek prva i posljednja bila obitelj. Uvijek je bio veliki zabavljač, koji je posebno nakon nekoliko čaša više nasmijavao sve do suza govorima protiv alkoholizma, i to na slovenskom jeziku.

– Pa mene zovu Winnetou, što dolazi od ‘vino tu’ – znao se našaliti.

Preminuo je 24. ožujka 2008. od srčanog udara, samo nekoliko mjeseci prije sina Dina Dvornika, koji je, baš poput oca, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi.

Pročitajte još i ovo! Starije, a mlađe: Ove zvijezde uopće ne stare.