'Iranci obožavaju Hrvate, a za svoj klub su spremni dati život'

Brojni hrvatski nogometaši i treneri trbuhom za kruhom odlaze diljem svijeta, a kad su u pitanju manje jake lige i manje privlačne zemlje za život, nekako su u Iranu najprihvaćeniji.

- U Iranu jako vole Hrvate. Dosta je naših ljudi tu radilo, među prvima je bio moj omiljeni trener Stanko Poklepović, kojeg i danas često spominju jer je ostavio neizbrisiv trag. Kad čuju da sam iz Splita, uvijek pitaju za njega, i zažele mu brzi oporavak. Danas je nesporni broj jedan Branko Ivanković, jako cijene i Vinka Begovića, Miroslava Blaževića... - kaže Božidar Radošević i dodaje:

- Branko Ivanković je zasigurno najpoznatiji Hrvat u Iranu, usudio bih se reći jedna od pet najpopularnijih osoba u Iranu, uključujući i domaće ljude. Vjerojatno je i najveći strani trener koji je ikad ovdje radio, neusporediv s bilo kime. Vodio je reprezentaciju, igrao polufinale LP, osvojio Superkup...

Iako igra u Persepolisu, u kojem mu je trener sunarodnjak Ivanković, Radošević je trenutno pričuvni golman, a kod trenera nema popusta...

- Persepolis je najpopularniji i najveći klub u Aziji, i velika mi je čast što sam uspio doći u takav klub, a znao sam i što me čeka. Konkurencija mi je reprezentativac Alireza Beyranvand, koji devet utakmica za redom nije primio gol. Tražio ga je Fener i vidjet ćemo što će biti do kraja sezone. Strpljivo čekam svoju priliku. Šef je zadovoljan, zadovoljan je i trener golmana Igor Panadić, navijači me vole, uprava je najavila da će mi ponuditi novi ugovor...

Reprezentativci su popularni kao Messi i Ronaldo

Radošević se nakon odlaska iz Hajduka dosta tražio, pokušavao je u raznim sredinama i državama, no iako je odličan golman, nije često dobivao priliku da to i dokaže.

- Tek sam u Mađarskoj došao do ozbiljnije minutaže, a sada se nadam da ću do prilike i u Iranu. Ovdje se igrači zadržavaju maksimalno godinu dana, pa iako sam i ja bio 'ptica selica', volio bih ostati i pokušati se afirmirati.

Smije se Božidar kad smo mu spomenuli kako po nekim teorijama Hrvati vuku porijeklo upravo iz Irana.

- Bolje da oni za to i ne znaju, tko bi živio s njima kad se i ovako ne možemo braniti od navijača i obožavatelja. Moj Instagram profil prati 250.000 ljudi, ako ostanem još godinu dana, sigurno ću prijeći brojku od pola milijuna. Iranci su fanatici kada je nogomet u pitanju, njima je nogomet sve, pogotovo navijači našega kluba, koji su doslovno spremni dati život za nekog igrača ili klub. I uopće ne pretjerujem kad to kažem. Nisam ni u Hrvatskoj neko baš prepoznatljivo ime, a kamoli ovdje, ali bez obzira na to, smatraju me zvijezdom, kao i ostale suigrače. Ja se još nekako i nosim s tim, ali reprezentativci su na razini popularnosti Messija ili Ronalda, neki od njih ne mogu ni iz kuće izaći... Ponekad se baš glupo osjećam kad na mene nagrne 50-100 ljudi i svi bi se željeli slikati...

Božo je njihovu ljubav kupio s par atraktivnih obrana, a oduševio ih je 'škorpionom' na jednom treningu, o kome se pisalo i pričalo danima.

- Nisam puno branio, ali me cijene jer sam im ostavio dobar utisak, nikad ne odbijam porazgovarati ili se fotografirati s navijačima, iako i to bude naporno. Oni su jako pristojni, ne žele previše smetati, ali ako dođe jedan, eto ih 20, 50, 100.., nikad kraja. Nastojim poštovati klub i navijače, pokušavam savladati jezik i to im se jako sviđa. Igrači su toliko popularni da nema šanse da plate nešto po kafićima ili restoranima. Čim se pojaviš, odmah objave i to je njima reklama. Sutra je u kafiću milijun gostiju...

Zanimljivo je da su nogometaši popularni i kod žena.

- Žene su još luđe nego muškarci. One ne smiju na treninge i utakmice, ali stoje na vratima kampa, žele se fotografirati. I one žive za klub...

Samo jednom sam imao problema, jedva sam se izvukao

Vjerska pravila su stroga.

- Iranci su šijiti, a kod njih je obavezno pokrivanje žena, ali ne potpuno, nego samo kosu, i ne smiju biti utegnute u tijesnu odjeću. Supruga mi je bila ovdje i brzo se privikla na pravila, nije bilo nikakvih problema, jedino je ljeti malo vruće. Samo jednom sam imao ozbiljniji problem, i to zbog toga što je supruga ušla sa mnom u frizerski salon i zamolila frizera da joj opere kosu. Odmah je došla tajna služba, morao sam se ispričati jer sam stranac i nisam znao da se to ne smije. Jedva sam se izvukao, a vlasnik salona je samo mudro šutio, za njega je to bila jako dobra reklama.

Ludnica na cesti

Život u Teheranu je specifičan, a u našim okvirima najteže je prihvatljiv prometni kaos.

- Od kampa sam udaljen 20-ak minuta vožnje u normalnim okolnostima, a ponekad mi treba i više od dva sata. Fascinantno je kako oni shvaćaju prometna pravila, kao da za njih važe neki paralelni zakoni. Primjerice, kod njih prednost ima onaj tko ulazi u kružni tok, a ne vozilo koje je unutra, a uopće nije neobično da se vozač iz sporedne ulice ubaci ispred vas. Ako ga udarite odzada, krivi ste, bez obzira što vam je oduzeo prednost. Na svu sreću mi igrači imamo vozače, nikad se ne bih usudio voziti sam. A možete i zamisliti koliko je teško pješacima, pješački prijelazi su nacrtani samo forme radi, nisu garancija da imate prednost zato što ste pješak.

Nije ni čudo da svi voze, kad je gorivo praktično besplatno.

- Litra je nešto manje od dvije kune, a svi voze benzince. Najpopularniji automobil je njihov domaći Saipa, to je nešto kao Yugo u bivšoj državi, stoji 6 ili 7 tisuća dolara. BMW, Porsche, Mercedesa isto ima, ali su rijetki zbog sankcija. Cijene su slične našima, kava je skuplja, ali čaj je skoro besplatan. Oni uglavnom piju čaj i jedu datulje. Što se tiče hrane, ima doslovno svega, ali i iranska hrana mi se dopada, piletina, riža, grah, kombiniraju dosta kvalitetnu i raznoliku hranu.

Pred 100.000 navijača teško se i zagrijati

Usporedba najvećih utakmica u Iranu i Hrvatskoj je nemoguća.

- Iran ima 80 milijuna stanovnika, preko 20 živi u Teheranu, a za Persepolis ih navija 40-50 milijuna. Još 20-25 za Esteghlal, ostali za Sepahan i Traktor Sazi Tabriz, vojni klub gdje igraju domaći igrači koji služe vojsku. Svi moraju odslužiti dvogodišnji vojni rok, ali mogu ga odraditi igrajući nogomet. Branio sam za Hajduk protiv Uniree, pet minuta sam osjećao pritisak s tribina, i onda sam se navikao i opustio. Ovdje je to teško, kad su me predstavljali, na stadionu je bilo 55.000 gledatelja, pa iako nisam branio, osjećao sam se kao da mi se knedla skupila u grlu. To je neusporedivo. Meni je naravno Hajduk bio i ostao broj jedan, kao i Torcida, ali istrčati pred 100.000 ljudi je nešto nevjerojatno. I to samo muškarci. Njih 100.000 na tribinama, pola crveno, pola plavo, Esteghlal protiv Persepolisa..., teško se i zagrijati, a kamoli braniti. Onaj tko pobjedi u derbiju može i iz lige ispasti, ništa nije važno kao derbi. Dva tjedna prije, i dva tjedna nakon derbija priča se samo o utakmici, a navijači kampiraju ispred stadiona... Nema nereda, ali ako izgubimo, oni su na samrti, toliko tuguju da to graniči s ludilom.

Na mnoge stvari se Božidar navikao, ali na dvije nije mogao nikako.

- Ponekad uoči praznika zakolju ovcu na stadionu, ali ja ostanem u svlačionici. Respektiram običaje, ali ne mogu to gledati. Iznenadili su me, jer su inače miroljubiv narod, jako ljubazni i pristupačni, odnose se s dosta uvažavanja i respekta. Oni su svjetska velesila, jako su opasni i nitko ih ne dira, nikad nisam čuo da je metak ispaljen. Susjedi su Afganistan, Sirija, Saudijska Arabija..., sa Saudijcima se baš ne trpe, pa igramo utakmice na neutralnom terenu. Drugo što mi malo čini nelagodu su avioni. Oni priznaju da su malo stariji, ali to malo je po njihovim standardima. Nedavno smo se vozili jednim koji je napravljen 1984., pet godina je stariji od mene... Doduše, nikad nije bilo problema s letovima, a letimo na svako gostovanje jer je Iran ogromna zemlja.

Imali su Iranci problema i s njim, i to s prezimenom.

- Najprije su mi na dresu napisali Rašidobić, pa Radošivić, pa sam skratio prezime i na dresu mi sada piše Rado. Sada me svi i zovu Rado, jer im je Božidar komplicirano. A bilo je i tu svega, uglavnom sam bio Buđidar...

Obožavaju Hrvate, prenose utakmice Vatrenih

Koliko je nogomet popularan, svjedoče i TV prijenosi svih važnijih liga, ali i derbija.

- Bio sam stručni komentator za utakmicu reprezentacije Hrvatske i Grčke, nas vole i manje-više prenose sve utakmice, prenosili su i Tursku, Ukrajinu... Uživo daju i sve velike utakmice Liga petice, rukomet, vaterpolo sam gledao finale SP... Pitao me u programu novinar za koga navijam od stranih klubova, a kad sam mu rekao Hajduk, nije mogao vjerovati, kako sad Hajduk, a ne Barcelona, Real...? Oni su jako napaljeni na te velike klubove, svi šetaju u dresovima, čak i neki moji suigrači dolaze na treninge u dresovima Juventusa, Barcelone...

Na život u Iranu Radošević se navikao, osim trenera Ivankovića tu su i Sreten Ćuk, trener golmana Panadić, i kondicijski Marko Stilinović, pa ima s kim i popričati. Ipak, nije mu lako priznaje, sin mu se rodio 22. studenoga, i nije ga vidio sve do Božića, kad je skoknuo do Hrvatske na jedan jedini dan.

- Nije mi bilo lako, pogotovo kad je supruga Mirela zatrudnjela. Do tada smo bili nerazdvojni, a onda se ona vratila kući u Split, rodio se i sin Luciano... Bio sam presretan, nisam znao gdje bih sa sobom od sreće, ali pola srca mi je bilo prazno, jer su njih dvoje bili 5000 kilometara daleko. Nisam mogao više izdržati, pa sam ih odlučio iznenaditi za Božić. Krenuo sam nakon utakmice s Folladom u 2 u noći, preko Istanbula stigao u Zagreb, pa automobilom do Splita, da bi nakon 12 sati puta stigao točno na božićni ručak. Sutradan iza ručka morao sam istim putem natrag... I onda netko kaže da je lako biti nogometaš, razdvojen od obitelji...