Dugo se navikavala na korištenje hrvatskih namirnica, kroz smijeh kaže da još nije savladala umijeće uživanja u hladnoj kavi, a uvijek će se čuditi hrvatskom strahu od pogreške i nemogućnosti zbijanja šale na vlastiti račun
Intervju s prvakinjom riječkog HNK: 'Vrijeme za kroćenje goropadnica je odavno prošlo!'
Sunčano jutro, jedva dvanaest sati nakon otvorenja sezone u riječkom HNK i praizvedbe mjuzikla ‘Baciami, Cate’, gradskim je ulicama i terasama kafića privuklo mnoštvo željno djelića jesenje topline. Ipak, Leonora Surian Popov, ‘Zajčeva’ prvakinja i zvijezda sinoćnje premijere, za nas odabire stolić uz rub terase popularne riječke slastičarnice. Svoj odabir ne opravdava bukom ili mogućnošću nešto mirnijeg razgovora. “Da nismo na prolazu, među ljudima”, objašnjava. Da nam je netko prije samo dvije godine rekao kako ćemo se jedni od drugih odmicati, sa strepnjom gledati na velika okupljanja i nositi maske, teško bismo mu povjerovale, složne smo u ocjeni trenutačnog stanja. “To je to novo ‘Vježbanje života’ koje živimo”, govori uz osmijeh. Kontekst onog prvog, prisjeća se, nije doživjela. Iako rođena u Rijeci 1977., već u dobi od šest mjeseci s roditeljima se seli u Italiju i gradu se vraća tek povremeno, najdulje sredinom osamdesetih, kad, za jednogodišnjeg boravka, ovdje završava i treći razred osnovne škole. Prisjeća se velike snage doživljenog kulturološkog šoka. “Pohađala sam talijansku školu Dolac i ostala začuđena jer u Italiji smo o talijanskoj povijesti i kulturi učili na jedan način, dok sam ovdje iste stvari učila drugačije. Osim toga, sva su djeca u razredu znala ćirilicu, a ja nisam znala što je to. I nisam bila pionirka, što je onda bila velika sramota za mene.” Ali nema iskustvo niti kontekstualizaciju devedesetih.