Sječam se kako je Efrain bio ponosan i uzbuđen kada je radio skulpture. Mjesecima je strugao debla, ruku punih žuljeva a koje piljevine. Pozivao je znatiželjnike da se uključe. Točno šest mjeseci, od jutra do mraka (izuzev kada vremenski uvjeti zaista nisu dozvoljavali, trajala je obrada drveta. U tome je sudjelovala i Efrina supruga, dok je oko njih trčkarala njihova, tada šestogodišnja djevojčica Ana. Od manjih debala napravio i veliki broj "Fred Kremenko" automobilića.. Kada sam ga upozorila da će mu sve pokrasti i devastirati, nije me razumio, jer on to radi, citiram ga "za svu djecu i odrasle" Nije mu bilo jasno zašto ovdje svakodnevno lome klupe, izvaljuju stepenice, kradu solarne svjetiljke i čupaju iz betona zelene kante za smeće...beru perunike, brnistru i mahovinu, Ne mogu da se ne upitam zašto to ne zabrinjava gospodina Srđana?! Zar ne bi bilo bolje da njegova "intervencija" ide u "konstrukciju", a ne u "destrukciju"?! Ovaj se grad ne bi trebao zvati Split! Trebao bi se zvati DIŠPETGRAD! Znam da je više nego očigledno da u Splitu iliti Dišpetgradu ništa ne može zaživiti. Pogledajte samo "arene" po Hrvatskoj.. Svugdje dobro funkcioniraju a samo naša, Spli'ska umire. I ne mogu se oteti dojmu da je jedino čemu se mnogi vesele "duhovno skulpturalna" potreba da se ničemu ne oda poštovanje, da se svemu ospori vrijednost i omalovaži bilo koje nastojanje. U Boliviji život nije lagan. No uz predivnu, divlju prirodu, banku autohtonih biljnih sjemena koja potječu još iz doba prastarog INKA naroda (kojem pripada i Efra Avila),uz prokletstvo teške prošlosti, starosjedioci imaju i blagoslov ljubavi prema glazbi, umjetnosti, filozofiji i astronomiji.. Ni mi ne živimo bajno, ali velika bi utjeha bila da imamo bar malo duhovnosti i poštovanja jedni prema drugima.