Ina u raljama špijunskih tajni: Utjecaj udbaša na kompaniju

Aktualna drama oko zatvaranja Rafinerije Sisak posljednja je kriza u najnovijoj hrvatsko-ugarskoj nagodbi o raspodjeli dioničkih dobiti i upravljačkih ovlasti u Ini. Nepotrebna tvornica koja proizvodi gubitke, tako otprilike ponavlja MOL-ova strana, prijeteći njenim što hitnijim zatvaranjem. Nije istina, uzvraća aktualna vlada, operirajući nekom povjerljivom, paralelnom analizom koja kaže da je, prerađujući 600.000 tona domaće nafte, sisačko postrojenje isplativo - barem još sljedećih pet godina.

Kako god sukob završio, dakle, sisačka Rafinerija nema budućnosti. U najsretnijoj varijanti, njezina se agonija produžuje u nastupajuću “petoljetku“, manifestirajući sklonosti najmodernijega političkoga soja Hrvatske da u nedogled odgađa goruće teme. Zato su stvari jasne kao dan: definitivno osuđena da je prije ili kasnije sravne do naftnoga skladišta uskoro se vraća svojim korijenima iz 1923., kada je nastala kao Shellova investicija u Kraljevini Jugoslaviji.

Na tom početku također se sastojala samo od trgovačkoga spremišta, zgodno smještenoga između željezničke pruge i tada još plovno potentne rijeke Save. Ali do Drugoga svjetskoga rata naftno je skladište nezaustavljivo raslo u industrijski pogon, bez obzira na njegove vlasnike, bombe i postratnu nacionalizaciju u korist “narodnoga režima“. Kako svjedoči Neven Barač, jedan od njezinih tadašnjih direktora, ‘60-tih godina bila je već najmodernija rafinerija druge Jugoslavije, koja se tehnologijom, produktivnošću i zaradom ravnopravno mjerila s europskom konkurencijom.

>>> Više pročitajte u Expressu