'Ima puno ljudi kojima se ne da raditi niti bi radili ovaj posao'

Za sebe mogu reći da sam sretan čovjek. Imam dobre prihode, plaća stiže svakog mjeseca. Supruga također ima sjajan posao. Ona je odgajateljica u vrtiću. Imamo dvoje djece, sina (1) i kćer (6). Kredit za gradnju kuće u Velikoj Gorici uspio sam otplatiti, i za moju obitelj stvari su ovdje prilično jednostavne. Mislim da smo zaista sretni ljudi – započinje svoju priču Ivan Briševac (34).

Zaposlen je u Delt papiru, zagrebačkoj tvornici koja proizvodi toalet papir, salvete i kuhinjske ručnike. Upravlja strojem za papirnu konfekciju i voditelj je smjene.

Kaže da njegovi poznanici imaju prevelika očekivanja

Ivan je zadovoljan, ali mnogi njegovi prijatelji i poznanici taj posao ne bi radili jer imaju prevelika očekivanja.

– Meni je odlično. Možeš napredovati, a i ja sam došavši ovdje prošao cijelu proizvodnu liniju i promijenio tri radna mjesta. Nema škole koja vas uči radu na ovim strojevima, nego to učite sami i ono što ste spremni uložiti u sebe vraća vam se kroz taj vaš posao. No mnogi vjeruju da dolaskom na novo radno mjesto moraju imati iznadprosječne prihode, rad bez smjena, službeni auto i mobitel te brojne benefice. A to tako ne ide. Recimo, bio sam jako zadovoljan i poslom u tiskari. Cijelo ljeto se govorilo da nam ide odlično, a onda su vlasnici rekli da imamo posla za još dva tjedna i da ide ključ u bravu. Bio sam spreman raditi sve jer sam imao cilj, a to je ono što mnogima nedostaje – nastavlja Ivan objašnjavajući kako je njegov cilj bila otplata kredita.

Objašnjava kako ljudi bez cilja nikad ne zarađuju dovoljno jer taj novac nenamjenski potroše, pa im je svejedno koliko dobiju. Bio to minimalac ili vrhunska plaća, ako novac nije pametno usmjeren lako se izgubi i čovjek nema ništa.

'Radišan sam i posao mi nikad nije bio problem'

- Ovdje u tvronici vrlo smo složni. Ukupno je u tvrtki oko 70 zaposlenih i svi se odlično slažemo. Radni dan počinje u 6.00 ujutro kad preuzimam smjenu i nastavljam rad na proizvodnji proizvoda koji je na liniji, ili pripremam novu liniju ako se ide u proizvodnju nečeg drugog u tom danu. Nema tu mjesta za velike razgvore s kolegama jer strojevi proizvode priličnu buku, no ona je sastavni dio posla. To su sve automatizirane linije tako da nema prenošenja teških tereta, ne znojiš se. Uneseš parametre i stroj sve odrađuje sam – kaže Ivan dodajući da mu poslu nikad nije dosadno, ali i da se on kao osoba bolje snalazi na takvom radnom mjestu nego u izravnom kontaktu s kupcima.

S njim na liniji radi četvero kolega, a posao je timski jer se dogovaraju oko dinamike proizvodnje. Vremena za druženje imaju tijekom pauze.

– Čovjek sam kroji svoju sudbinu. Ne znam hoću li ovdje ostati do 65. ili ću tražiti nešto lakše kad budem stariji, no moram reći da posla u Hrvatskoj ima za one koji žele raditi. Poznajem puno ljudi koji su otišli u Njemačku, no puno je i onih koji su se vratili. I u Njemačkoj se očekuje predani rad i disciplina, a zarađeni novac nije puno bolji nego ovdje jer ga trošite na stanovanje koje je skuplje kao i prehrana, i opet ste na istom iako u početku zvuči privlačnije ako imate plaću od par tisuća eura. No pitanje je koliko vam od te plaće ostane na kraju mjeseca. Zato osobno nikad ne bih išao negdje van - kaže Ivan.

- A drugi su problem očekivanja. Hrvatska je premala zemlja za veliki broj visoko obrazovanih ljudi koje imamo. Primjerice, ako imate 300.000 ekonomista, teško da će svi oni pronaći posao baš kako su zamislili. Zato ljudi trebaju biti fleksibilniji i spremniji raditi poslove na koje možda nisu računali – kazao je dodajući kako je istina da se u skladu s vremenim u kojima živimo zabrine hoće li i koliko dugo zadržati svoje radno mjesto.

– Danas je tržište rada drugačije nego prije kada ste mirne duše na jednom poslu dočekali penziju. Veliki proizvođači diktiraju sve, i ono što će kupci kupovati, i ono što će radnici raditi. Zato mali proizvođači ne mogu konkurirati i nestaju. Ne mogu se brzo prilagoditi. Za svoju djecu bih želio da također imaju diplome u rukama, a danas mi se čini da najbolje idu elektrotehnika i farmacija. Svakako ću ih usmjeravati da ondje pronađu svoj interes jer su to zanimanja koja su tražena i te industrije rastu. S druge strane, neka zanimanja je pregazilo vrijeme pa nema smisla ići u tom smjeru – objasnio je Ivan.

Uz veliku buku, radnik u postrojenju mora imati i visok prag tolerancije za toplinu

Zimi je, kaže Ivan, dobro jer toplina strojeva grije cijelu halu. – No ljeti je nešto teže. Pojedini strojevi proizvode temperature do 400 stupnjeva, pa u kombinaciji s toplim danima zaista zna biti vruće. Ovakvu halu s tim strojevima nemoguće je klimatizirati. Zato otvorimo vrata pa zrak struji i bude podnošljivo. No i to je dio posla. Pijemo puno tekućine i OK je. Uvijek kažem da je puno teže ljudima koji u takvim danima rade na otvorenom, vani na suncu – skromno priča on.

Nikad nije osjetio da ga okolina drugačije gleda ili ima predrasude jer je radnik, a ističe kako su ljudi sami krivi što su svi poslovi poput njegovog na državnoj razini podcijenjeni.

– S današnjim minimalcem ne može se preživjeti. Minimalac bi trebao biti najmanje 4500 kuna, a s tim bi došla i veća potrošnja i bolje stanje u zemlji. Država vani neće dopustiti da visokoobrazovani rade za minimalac, nego će ga platiti u skladu s njegovim obrazovanjem. U Hrvatskoj s druge strane veliki proizvođači gledaju kako će imati što više radnika na minimalcu. Mali proizvođači se pak bore da kvalitetne radnike zadrže i ne pada im na pamet držati ih na maloj plaći. Sve ovisi o tome kako će se ljudi postaviti, a mislim da su se kod nas svi postavili krivo. Svi moramo raditi, a za taj rad svi zaslužuju i dobru plaću. Bez rada nema napretka – nasmijao se i kazao da je njegov posao vrlo zahvalan jer ga ne nosi kući.

Ponekad, ako tvrtka ima velike narudžbe, radi se vikendom, ali samo subotom. Po završetku radnog vremena u 14.00 sati zatvara vrata tvrtke i ne razmišlja o poslu do sutradan. Slobodno vrijeme koristi za uživanje sa svojom obitelji koja mu je najvažnija.