'Croatiji ni Tuđman ni suci nisu mogli pomoći, bili smo prejaki'

Najljepši rođendanski poklon koji jedan sportaš sam sebi može pokloniti vjerojatno je pobjeda nad najvećim rivalom i osvojeni trofej. A što tek reći na poklon koji je sebi poklonio Ivan Katalinić 1995., kada je kao trener Hajduka za rođendan upisao tri pobjede nad Croatiom i dvostruku krunu.

Katalinić je rođen na današnji dan 1951. godine, a 1995. je na rođendan slavio nad zagrebačkom Croatiom u prvoj utakmici finala kupa 3-2, a onda u razmaku od 11 dana još je dva puta, najprije 24. svibnja 3:1 u prvenstvu, što mu je otvorilo vrata naslova prvaka, da bi pobjedom u uzvratu u Maksimiru 0:1 osvojio i dvostruku krunu. I zaradio nadimak 'Ivan Grozni'.

Pokretanje videa...

00:41

Video: Miranda Čikotić/PIXSELL

- Bila je to najjača generacija i najbolja sezona u novijoj povijesti Hajduka, dvostruka kruna i četvrtfinale Lige prvaka teško će se ponoviti, kao i tako dobra momčad. U dvije i pol godine osvojili smo dva prvenstva, dva kupa i dva superkupa - prisjeća se Katalinić prvog samostalnog mandata na klupi Hajduka, koji je trofejni put započeo na njegov rođendan. 

- Meni je puno draže prvenstvo osvojeno 1994. nego 1995., koje je bilo očekivano, bili smo jednostavno prejaki za sve ostale. Ono godinu prije je bilo posebno zbog naše sjajne napadačke igre i čak 84 postignuta gola, imali smo gol razliku +48, a drugoplasirani Zagreb je zabio sveukupno 58 golova u prvenstvu!?

Katalinić je kao pomoćni trener na klupi naslijedio Stanka Poklepovića i imao je dobar uvid u snagu i mogućnosti momčadi, ali i ono što joj treba.

- Par kola prije kraja sjeli smo Rožić, Buljan i ja, oni su predložili da vratimo naše starije igrače za Ligu prvaka i tako smo i posložili momčad. Vulić se vratio šest mjeseci ranije, na njegovom primjeru smo vidjeli koliko je to dobar potez i redom smo vraćali Gabrića, Asanovića, Štimca, Vučevića..., stasali su Butorović, Hibić, Rapaić i Mornar... Bila je to kombinacija iskustva i mladosti, ali i taktike. Svi su u to vrijeme igrali u sustavu 3-5-2, jedino smo mi igrali 4-3-3, s Mornarom i Rapićem na bokovima i nitko nam nije mogao parirati.

Bilo je to vrijeme kada se pokojni predsjednik Franjo Tuđman intenzivno angažirao i obilato pomagao svome projektu Croatiji, kako financijski, tako i na sve druge načine. U kuloarima se govorilo kako će Hajduk Zagrepčanima tada morati prepustiti barem kup...

- U prvoj utakmici Željko Širić nije svirao čisti penal na Ercegu, a pred kraj utakmice je isključio Gabrića i nije dozvolio da uđe zamjena Zoran Slavica, pa je na gol morao Igor Štimac. U uzvratu je Veljko Malovac cijelo drugo poluvrijeme držao zastavicu u zraku, signalizirao da smo u zaleđu... No nisu im ni Tuđman ni suci mogli pomoći, mi smo bili prejaki za njih, a nastup u Ligi prvaka dao nam je dimenziju više, dodatno iskustvo i samopouzdanje.

Jedna anegdota iz tih vremena posebno se prepričavala. Naime, trener Croatije Zlatko Kranjčar hrabrio je svoju momčad bombastičnim izjavama u tisku, što je nagnalo Aljošu Asanovića da mu 'očita lekciju'.

- Trening je već trebao početi, a igrači nisu izlazili iz svlačionice, pa sam poslao pomoćnika Kalinića da vidi što se događa. On se vratio s osmjehom na licu i kazao mi da me igrači zovu. Mislio sam tko zna što je sad, kad usred svlačionice stoji ovca s natpisom 'Cico ne bleji'. Ne treba ni govoriti koliki su nam motiv bile te njegove izjave... - prisjetio se Katalinić svog 'najdražeg rođendana'.

- Meni su i inače rođendani bili sretni, naime, trofeji se osvajaju uglavnom u svibnju, a kako sam rođen 17. svibnja dosta sam ih osvajao baš u to vrijeme. I inače sam volio proljeće, po prirodi sam zimogrozan i nikad nisam volio braniti zimi, ali na proljeće sam bio posebno inspiriran.  

Malo je poznato kako je Ivan Katalinić daleko najtrofejnija osoba u Hajdukovoj povijesti s čak 21 osvojenim trofejem. Redom, kao igrač osvojio je četiri prvenstva i pet kupova, kao trener dva prvenstva, dva kupa i tri superkupa te kao pomoćni trener i trener vratara jedno prvenstvo, tri kupa i superkup. I još broncu sa SP u Francuskoj 1998. Danas je daleko od nogometa i Hajduka, on se ne gura, a nitko ga ni ne zove za savjet.

- Ne znam koji je razlog za tu neprirodnu distancu ali ne želim se gurati. Materijalno sam neovisan, ne tražim ništa od Hajduka koji je meni dao jako puno kao i ja njemu, ali sigurno da bih mogao pomoći, ako ne drugačije, onda  barem savjetom - uvjeren je Katalinić, koga žalosti takav odnos njegovog kluba:

- Mi smo takvi, nikome ne priznajemo uspjeh a svakome tražimo pogrešku i manu. Nitko neće reći koliko sam trofeja osvojio i kako sam u četvrtfinalu Lige prvaka odigrao 0-0 s jednom od najjačih momčadi u povijesti nogometa Ajaxom, nego će u prvi plan gurnuti ispadanje u drugom pretkolu od Shelbournea. Na sreću, moje brojke nitko ne može izbrisati, one ostaju zauvijek u povijesti kluba.

Ono za što se uvijek zalagao, a zalaže se i danas su domaći igrači.

- Stranac ne razumije odnose i nije ga briga za klub, on gleda samo novac i svoj interes. Mi smo u vrijeme tih najvećih uspjeha igrali bez plaće šest mjeseci. Bio je rat i svi smo se držali skupa. Na utakmice u Zagreb i Slavoniju putovali preko pontonskog mosta i preko Paga, na Papuku su nas jednom zaustavili argentinski Unproforci i tražili puške u autobusu, a u Gospiću smo 1994. igrali kup, a četnici su bili na dva kilometara od terena... Danas u doba krize od korone klub mogu spasiti samo domaći mladi igrači, koji igraju za manje plaće i koji će svojim transferima održati klub - zaključio je Katalinić.