Hrvatski veterani Ukrajincima u rehabilitaciji pomažu: Tu život i smrt idu ruku pod bioničku ruku

Ima pištolj za pojasom, iako smo stotinama kilometara daleko od prve linije. Leđa su mu spaljena, lice ispijeno, u zubima steže cigarillo. Malo govori, često se povlači u stranu, na pristojnu udaljenost od ostatka grupe. Prvog dana me nije ni pogledao. Sjedimo za stolom, naginjemo pivo, a on priča. Govori o Mariupolju, o Azovstalu, o masovnoj klaonici i ruskom zarobljeništvu. Pokazuje mi slike i snimke iz rata. Užasne slike i snimke. Pokazuje svoju izvidničku jedinicu, sebe i leševe pod čizmama.

Njegov prijatelj sjedi sa strane. U ruci mu štap. Otišao je u Buču s ortozama na nogama. Kad se rodio, liječnici su rekli roditeljima da neće hodati. Postao je prvak zemlje u streličarstvu.

Malo dalje, mladiću s riđom bradom u krilu sjedi crvenokosa djevojka. Jednom rukom miluje mu kosu, druga joj opušteno počiva na bioničkoj protezi. Kasnije ću saznati da se htio ubiti.

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Pokretanje videa...

01:24

24sata u Lavovu: Branitelji sudjeluju u rehabilitaciji ukrajinskih ratnih invalida | Video: 24sata/video/pixsell

Kad ga je raznijela granata i kad je shvatio da nema ruku i nogu, htio je okončati stvar. Njegovi suborci su izvadili osigurače i zaprijetili da će i oni otići s njim. Sad ima dvije curice. Crvenokosa djevojka mu je supruga. Ovdje smrt i život idu ruku pod bioničku ruku.

REPORTER 24SATA U LAVOVU Doktor Andriy je preživio pakao Donbasa, sada brine o ranjenim vojnicima: 'Zdravo je plakati...'

Odjurili pomoći Ukrajini

U Ukrajinu sam otišao na poziv Andreje Vedrine, energične žene koja sa svojih metar i šezdesetak uspijeva povezati ratne stradalnike, stranu administraciju, naša ministarstva i grupu od brda odvaljenih hrvatskih ratnih invalida koji su na početku invazije zaustavili vlastite živote i odjurili u okupiranu zemlju.

Počelo je jednostavno. Nosili su šljemove, pancirke i humanitarnu pomoć. Sada, u trećoj godini rata, osebujnoj ekipi dragovoljaca iz Četvrte gardijske, HOS-a i specijalne policije, inozemni gradonačelnici stišću ruke. Trebate ih vidjeti.

Rene Cipovec, glasni i prgavi prigorski dragovoljac s pedeset planova u glavi, strši kao koplje između njih. Okreće volan kombija, psuje, juri i kombinira dva mobitela između semafora.

On je predsjednik Ronilačkog kluba Hrvatskih ratnih vojnih invalida Nemo-Adriatic. Na suvozačevom mjestu, zabrinuta Andreja grize usne i odašilje mailove. Iza sjedi Boran Martić, Splićo iz Četvrte. Tu je i Davor Šoštarić, specijalna policija iz Kutine. I Žičko, kako zovu Mirana Janežiča, nasmijanog Slovenca i bivšeg specijalca. S Ukrajincima ih je povezao Filip Višić, Hrvat koji godinama živi u Ukrajini.

Ova šarena grupa uspjela se spojiti s partnerskom fondacijom Unbroken, gradom Lavovom i našim Ministarstvom vanjskih poslova kako bi u Ukrajini napravili ono što već godinama uspješno rade u Hrvatskoj.

Ljudi rone. Instruktori su ronjenja. Zvuči banalno, kao ljetni hobi dokonih turista, ali stvar pali.

Čovjek sa spaljenim leđima izlazi iz bazena nasmijan. Mladić bez ruke i noge je smiren dok ga Boran pažljivo spušta na dno. Ljudi na tabletama, koji su posljednjih godina svjedočili hororu, sad spokojno lebde u bestežinskom stanju.

- Mali ima volju, u pizdu materinu. Ne znam kad sam to prije vidio - govori mi Boran nalakćen na rub bazena.

Mali će mi kasnije reći kako sve ovo radi za svoje kćeri. Ovdje, u Lavovu, ponavljaju i nadograđuju osnovne tehnike koje su svladali prošle godine među valovima Savudrije.

Ronjenje je samo dio resocijalizacijskog i rehabilitacijskog programa. Naši veterani prenose ono što je njima pomoglo preživjeti epilog devedesetih. I čini se da pali. Ujutro su pod površinom, popodne jedni drugima drže predavanja. Nakon svakog zarona, svatko mora artikulirati što mu se sviđa, s čim ima problema, na čemu želi dalje raditi. Rene trlja ruke, pleše među stolovima, tapša ih po ramenima. Momci imaju povjerenja u njih, valjda je to normalno među ljudima koji su vidjeli slične stvari. Trebate ih vidjeti u Unbrokenu.

Kompleks na periferiji grada, ogromni grozd zgrada posvećen rehabilitaciji razrušenih mladića i djevojaka. Tisuće, milijuni eura utučeni su u sofisticirane sprave, u protetiku i u stručnjake koji vojnicima pokušavaju vratiti amputirana tijela i umove. Ovdje je otac dviju curica dobio nogu i ruku. Ovdje će se oporaviti i onaj momak s rezovima na sljepoočici. Ovdje će djeca bez očeva ići u školu.

Ekipa iz kombija harači bijelim hodnicima, a liječnici i inženjeri ih smjerno pozdravljaju. Savjetnik gradonačelnika upoznaje ih s voditeljima projekata, pojašnjava im tko su i što su, a osoblje pažljivo sluša ekipu u sportskim trenirkama. Među nama je i časna sestra, žena koja je godinama služila vojsku u padobranskoj jedinici, a zatim osjetila poziv. Sad radi na drugom pozivu, zajedno s jednom doktoranticom sa sveučilišta pomaže ovim klincima suočiti se s proživljenim i nastaviti dalje. Rene cijelo vrijeme mantra o nekakvom okidaču.

Iskustva s fronta

Objašnjava da je ronjenje, taj trenutak kad se spustiš, kad ne postoji gore i dolje, upravo okidač koji njima treba. U tom trenutku nema smrti. Nema noćnih mora. Zrak koji struji u njihovim plućima je čist, lišen baruta, fosfora i zadaha gnojnih rana. Tu, držeći se za ruke instruktora i prijatelja iz Hrvatske, tu su slobodni.

Uhvatim ih ponekad kako pričaju i razmjenjuju iskustva s fronti. Od Izjuma do Velebita, desetljeća i stotine kilometara udaljenosti tope se u mračnom razumijevanju.

Humanitarna pomoć

Podvodna rehabilitacija je samo djelić projekta. Drmusamo se autobusom kroz ukrajinska sela, boca kruži među mladim i starim veteranima. Andreja je na mobitelu. Rene drži miting. Žičko je nabio šešir na glavu. Ono dvoje crvenokosih se ne odvajaju jedno od drugog.

Dolazimo na ranč s konjima. Slovenac nabraja termine iz anatomije, objašnjava koliko je jahanje korisno kralježnici, zdjelici i kukovima. Momci čije fotografije i snimke s fronta sam gledao proteklih dana izgledaju neobično, nadrealno u kontaktu sa životinjama. Mladić s irokezom, koji je ranije nabrajao pale prijatelje i pokazivao svoje lice uokvireno šljemom, sad nježno gladi smirenu kobilu. Jašu, smiješe se, dobacuju jedni drugima. Čak i onome sa spaljenim leđima, koji je odbio jahati i koji sada sa mnom sjedi i priča o Azovstalu, i njemu se usne trzaju u osmijehu. Zahvalni su jedni drugima. Ukrajinci jer dobivaju prijeko potrebnu pomoć. Hrvati jer je mogu pružiti.

Ovo je tek početak. Prije nekoliko godina, dok se još vjerovalo da će Kijev pasti za tri tjedna, ekipa je jedva skucala sredstva potežući prijatelje i sponzore za rukav da dopreme prve pošiljke humanitarne pomoći. Od zvučnih imena kao što je Honda Marine Hrvatska, do posezanja u vlastite čarape, sad balansiraju između audijencije kod gradonačelnika, preko tihih dogovora između Zagreba i Lavova oko pomoći u hitnim situacijama, do pregovora o milijunskoj opremi koja će prijeći preko njihovih leđa zaogrnutima trenirkama. U lipnju opet dolaze u Istru. Nije ni čudo što Andreja, voditeljica projekta, nervozno grize usne.

Rene se smijulji. Sa svojih pedeset planova u glavi, kao da je znao da će cijela stvar ovako ispasti.