Ranjenike smo pregledavali uz svjetlo baterijske lampe. Nismo imali dovoljno lijekova. Na terenu smo morali brzo učiti od iskusnih kolega, pričaju hrvatski liječnici
BILI SMO DOKTORI U RATU
Hrvatski liječnici prošli su što i u Ukrajini prolaze kolege: 'Teško je gledati mlade kako ginu'
U mjesec dana, koliko traje rat u Ukrajini, tamošnje bolnice i ambulante napadnute su više od 60 puta. U tim napadima poginulo je 15 medicinskih djelatnika, a ranjeno je više od 30, objavila je Svjetska zdravstvena organizacija. Ukrajinski liječnici u nemogućim i strašnim uvjetima spašavaju ljudske živote. Isto iskustvo prošli su i hrvatski liječnici tijekom Domovinskog rata.
O tome smo razgovarali s četvero hrvatskih liječnika: dr. Mirjanom Semenić Rutko, dr. Dadom Milinovićem, dr. Dragom Prgometom i dr. Marijem Zovkom. Dr. Semenić Rutko tijekom rata bila je liječnica u Vukovaru, dr. Zovak kao mladi liječnik i dragovoljac bio je raspoređen najprije kroz MUP, kasnije kroz Glavni stožer saniteta RH, pa na kraju MORH, na više terena u zapadnoj, zatim istočnoj Slavoniji, pa u zaleđu Zadra. Dr. Prgomet bio je na prvoj crti bojišta kao pripadnik Zbora narodne garde na slavonskom, a potom i posavskom ratištu, a dr. Milinović cijelo je vrijeme Domovinskog rata proveo u Gospiću na ličkom ratištu.
"Ništa te ne može pripremiti na rad u ratnoj bolnici. A kad se nađeš u toj situaciji, onda tek otkriješ kakva si osoba zapravo", kaže dr. Mirjana Semenić Rutko, nekada doktorica ratne vukovarske bolnice, danas vlasnica privatne ambulante u Vukovaru.
"Suosjećam s kolegama liječnicima u Ukrajini jer po onome što uspijevam vidjeti na TV-u, čini se da se nalaze u apsolutno istoj situaciji kao mi u Vukovaru 1991.
Kad bolnica ostane bez vode, posebno bez struje, jedino što liječnicima preostaje je vratiti se osnovama liječenja i saniranja ozljeda; nema mogućnosti za dijagnostiku, za pretrage, za UZV i RTG snimanja, samo osnove, spašavanje života i nastojanje da liječenje ne prijeđe u teže stanje. Ja sam ranjenike previjala s malom ručnom lampom u rukama", prisjeća se dr. Semenić Rutko, koja je početkom rata u Vukovaru radila u vukovarskoj bolnici kao mlada liječnica.
"S obitelji sam živjela na Mitnici. Sve do polovine rujna svakodnevno sam putovala na posao u bolnicu, koja je u centru grada, najgranatiranijem dijelu. Kako su napadi postajali sve češći i trajali sve dulje, tako sam, s ostalim djelatnicima bolnice, sve više vremena provodila na poslu. Bilo je noći kad su nas neprestano granatirali i naprosto se iz bolnice nije moglo izaći, a kamoli otići doma. Ubrzo sam se u bolnicu i preselila, a sa svojima sam se čula samo telefonom, dok je bilo linija", dodaje Semenić Rutko, koja je tad bila mlada liječnica, nespremna na velike odgovornosti, no one su se same od sebe nametnule kao nužnost.
Svi su radili sve jer nisu imali izbora. Isprva je radila na internom odjelu, pregledavala pacijente, izdavala lijekove, previjala ih, ali kad su počeli pristizati prvi ranjenici, morala se preseliti na kirurgiju. Naime, broj bolničkog osoblja znatno se smanjio jer su mnogi otišli iz grada, a ranjenici su bili prioritet. Kao mladoj ženi bilo joj je teško prihvatiti da u ratu stradavaju žene i nedužna djeca. "Sjećam se kad je na podrum u kojem su bile dvije obitelji pala granata. Nastradali su žena, dijete i trudnica. Nisam mogla razumjeti što su ta djeca nekome kriva. Rasplakala sam se kad su mi na ruke donijeli ranjeno šestomjesečno dijete. No kad u danu imate takav priljev ranjenika da ne znate kamo ćete s njima, nemate baš vremena razmišljati o emocijama. Čak sam ponekad i na roditelje stigla pomisliti tek na kraju dana; gdje su, jesu li dobro, živi...", kaže dodajući kako je od rujna do studenoga kod kuće bila samo jedanput. A put do kuće bio je kao ruski rulet.
Kad su počeli stalni napadi na grad, cijela se bolnica preselila u podrume. Svi su se u bolnici nadali da će im netko poslati pomoć. Doktorica Vesna Bosanac bila je neumorna u slanju apela po cijeloj Europi. S prvim danima studenog prestali su se nadati. Situacija u bolnici bila je alarmantna. Nedostajalo je hrane, lijekova, opreme, vode... Ranjenika je bilo sve više.
"U početku smo imali tri obroka na dan. Pekli smo sami svoj kruh u kuhinji koja je imala samo dva štednjaka. Poslije je i jedan obrok s beskvasnim kruhom i čajem bio sreća. Dobili bismo komadić i morali smo ga umakati u čaj kako bismo ga mogli prožvakati. Nismo imali dovoljno lijekova za sve. Posebno analgetika. Na dnevnoj bazi dobila sam četiri ampule protiv bolova i morala sam izabrati pacijenta kojemu ću ih dati prije previjanja. Izabirala sam obično najteže ranjenike, žene i djecu. Onima kojima nisam mogla dati ništa nastojala sam skrenuti pažnju s onoga što radim na nešto drugo; razgovarala sam s njima ili im pustila kasetu Zlatnih dukata koju smo imali u podrumu, da ih oraspoložim. Svi su jadni pjevali od muke, trpjeli i nisu ni tražili lijekove. Svaka im čast na tome", kaže danas Mirjana, koja iste prizore gleda po ukrajinskim bolnicama. Ista izmorena, neobrijana lica liječnika, zamrljanih kuta, ranjenicima nakrcanih hodnika podruma.
"Kad su vojska JNA i četnici ušli u bolnicu nakon tri mjeseca granatiranja i okupacije, rekli nam da je gotovo, osjećala sam strah koji ne želim nikad više doživjeti", dodaje tiho Mirjana, koja je iz Vukovara izašla posebnim konvojem organiziranim samo za osoblje bolnice.
Nakon izlaska iz Vukovara brzo je počela raditi. Nije htjela ostaviti si prostora za depresiju. To joj je, kaže, sačuvalo živce i zdravu pamet. No sve što je doživjela u Vukovaru ostavilo je traga na njoj. Više nije mogla plakati. A željela je.
“Nisam plakala u bolnici tijekom granatiranja, ni nakon pada, kad sam bila užasnuta, ni nakon izlaska, kad sam trebala plakati od sreće što sam živa, a mnogi nisu, ni nakon nekoliko mjeseci provedenih ‘na slobodi’. Nisam mogla. Tata je izašao iz logora, dočekala sam ga na razmjeni, on plače, a ja ne. Vjerojatno je taj pritisak i stres na mene djelovao tako da sam otupjela”, kaže. Nakon pada grada njen tadašnji zaručnik je ranjen, a potom i zarobljen. Tukli su ga do smrti u Trpinji.
Dr. Drago Prgomet: Teško je gledati kad mladi ljudi ginu pored vas
Svjedočimo bestijalnom ratu u Ukrajini, u kojem nisu pošteđeni civilni objekti, pa tako ni bolnice, kaže kirurg i ratni liječnik prof. dr. Drago Prgomet. U takvim je uvjetima gotovo nemoguće raditi, ističe on. Kaže pritom da je svaki rat zlo, a sjećanja koja mu naviru iz Domovinskog rata su poginuli i ranjeni, ruševine, prekinuta životna odrastanja, bol. U rat je otišao prekinuvši medicinski staž, nakon što je diplomirao. Okolnosti su ga natjerale da brzo uči od kolega s iskustvom, a vjeruje da su dobro radili ono što se od njih očekivalo. Prije svega kao medicinari, ali i kao ljudska potpora, jer braniteljima je, kaže, njihovo prisustvo ulijevalo sigurnost. Svaki gubitak života je, ističe, strašno emocionalno iskustvo i stres na koji se nikad ne možete naviknuti niti ga prihvatiti. Pogotovo jer se radi o mladim ljudima koji su ginuli, i s kojima ste, kaže, nekoliko minuta prije toga razgovarali, šalili se, dijelili nade i očekivanja. A sličnost između Domovinskog i ovog rata prof. dr. Prgomet vidi u namjeri agresora da zatre svako postojanje naroda i države kroz mahnita bombardiranja i rušenja.
Dr. Darko Milinović: Zaboravite strah i spašavate ljude koji se hrabro bore
Kolege iz Ukrajine ulažu ogromne naporom kako bi pomogli unesrećenima, ali možda i s onim što je za nas liječnike najgore kad ste nemoćni zbog nedostatka sanitetskog materijala, kaže dr. Darko Milinović. Ukrajinski liječnici se, ističe, suočavaju s prostrjelnim ozljedama, traumatskim amputacijama i ostalim teškim ozljedama. Pritom, nažalost, nemaju onaj mir koji je potreban za spašavanje ljudskih života. Kad se prisjeća Domovinskog rata, dr. Milinović kaže da je to bilo vrijeme zanosa, trans u kojem se zaboravlja na strah i tu je samo potpuna posvećenost stvaranju države i spašavanju ranjenika. Sjećanja su mu, kaže, pomiješana. Ponosan je kad sretne ljude koje je spašavao, no teško mu je kad vidi sad već odraslu djecu poginulih kojima nije bilo spasa. S jedne strane tuga, a s druge ponos što ih je poznavao. Bilo je to vrijeme junaka, ističe, jer su liječnici izlazili na teren po ranjene u jeku borbi, dok su padale granate. Neki kolege su, kaže, tako i stradali. On je u to vrijeme imao 27 godina i napustio je posao u Zagrebu da bi otišao na ličko ratište. Iskustva nije imao, ali je učio. Ukrajinski rat ga jako podsjeća na Domovinski.
Dr. Mario Zovak: Nemate pravo na emocije, glava mora biti hladna
Liječnici u Ukrajini nisu bili spremni na ovo, kaže prof. dr. Mario Zovak, kirurg i ratni liječnik. Bolnice su zatrpane ranjenicima, pri čemu je važna i trijaža, kaže, a nije lako uvijek odlučiti koga ćete prvog liječiti. U Domovinskom ratu je, ističe, imao čast više puta sudjelovati u mobilnim kirurškim timovima na bojišnici. Živo se sjeća intenzivnih adrenalinskih situacija kad su činili čuda, ali i kad su, nažalost, izgubili neke drage ljude. U tim situacijama, kaže prof. dr. Zovak, medicinari nemaju pravo na emocije. Moraju ostati hladne glave. To je jedini način da ranjenik dobije maksimalnu skrb. Tempo je često bio takav, priča, da se i nije moglo razmišljati o emocijama. Sjeća se tako jednog malog saniteta u Lipovljanima, gdje su u jednom danu u jesen 1991. imali 60 ranjenih. A najveći stres mu je, kao mladom liječniku, bilo utvrđivanje smrti. Siguran je da će i u Ukrajini, baš kao i kod nas, zdravstveni djelatnici dati svoj maksimum uz vlastitu žrtvu. I mi smo, naglašava, prošli katarzu od vjere u pomoć “zapadne demokracije” do snalaženja s onim što smo imali i sami stvorili. Uvjeren je da će ukrajinski liječnici uspjeti u svojoj misiji spašavanja ljudi.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
