Četiri majke odlučile su nakon porođaja u bolnici sljedeće dijete roditi po svojim uvjetima u svome domu. Podijelile su s nama svoje iskustvo, za koje kažu da bi i ponovile, ali da nije bez rizika
POMOGLE PRIMALJE IZ INOZEMSTVA
Hrvatske mame: 'Mi smo rodile kod kuće i sve bismo ponovile!'
Zadnjih 20-ak minuta prije nego što sam rodila Arijanu, provela sam u bazenu s toplom vodom, u našem dnevnom boravku. Osjetila sam da je pukao vodenjak. Bolovi uslijed trudova postali su snažni i više niti jedan položaj nije pomagao da se ublaže. Dvije doule (žene koje pomažu majkama kod poroda) bile su uz mene, stavljale mi hladne obloge, masirale me po leđima i govorile da je sve u redu, dok je babica provjeravala što se događa, s malom svjetiljkom i ogledalom u ruci, ili bi mi povremeno stavila ruku na trbuh, odnosno oslušnula ga uz pomoć one starinske slušalice.
Iz njenog pogleda osjećala sam da je sve u redu i da ne moram brinuti, sve je bilo tako prirodno, priča Romana Brežni (31), mama dviju djevojčica, Leone (10) i Eve (5), koje su rođene u bolnici i jednogodišnje Arijane, koju je 22. svibnja prošle godine rodila kod kuće.
Pokretanje videa...
02:52
Rodila je u 4:27 ujutro. U jednom trenutku osjetila je jaku bol i izašla je bebina glavica.
- Do tada nisam puno vikala, no u sljedećem trudu ispustila sam zvuk kao da riče lavica i beba je izašla cijela. Babica ju je samo pridržala rukama i odmah mi ju dodala na prsa. Arijana je na prsima odmah zaplakala i taj trenutak nikad u životu neću zaboraviti: rodila sam prirodno, zdravu djevojčicu, u svom dnevnom boravku, okružena suprugom, primaljom i dvjema ženama koje su bile tu samo zato da meni pomognu i osjećala sam se tako moćno i snažno da i danas vjerujem da mi više nitko ništa ne može, priča Romana.
Ona je jedna od rijetkih žena koje su se odlučile roditi kod kuće, što je za nju i supruga značilo da preuzimaju i određenu dozu rizika. Naime, iako nisu zabranjeni, porodi kod kuće u Hrvatskoj nisu odgovarajuće regulirani. Zakon ne propisuje koji uvjeti kod kuće moraju biti ispunjeni te tko u porodu može pomagati rodilji, pa slijedom toga primalje iz Hrvatske to ne mogu, jer bi radile u sivoj zoni.
Tako su roditelji prisiljeni tražiti primalje iz inozemstva, pri čemu uvijek postoji mogućnost da ona neće stići na vrijeme, kao i da u slučaju nekih komplikacija Hitna medicinska pomoć neće stići na vrijeme. Ipak, žene koje se na to odluče kažu kako niti u jednom trenutku nisu požalile.
Tako je i s Romanom, kojoj je na porodu pomagala primalja iz Austrije i za koju ima samo riječi hvale.
Večer ranije, oko 21 sat ona i suprug Matija vratili su se iz šetnje sa starijim djevojčicama, kad je osjetila trudove. Otišla se istuširati i pod tušem zaključila da se treba pripremiti za porod. Suprug i ona još su kratko izašli da odvede kćeri i psa kod bake, koja stanuje dvije zgrade dalje. Maca koja je također dio kućanstva ostala je kod kuće.
- Po povratku kući prigušili smo svjetla, zapalili svijeće i pustili glazbu te pripremili krevet na koji ću leći nakon poroda. Pasalo nam je što smo ta dva sata bili sami i mogli uživati u očekivanju djeteta, kaže Romana. Malo iza 23 sata stigle su doule s kojima se mjesecima pripremala za porod. Iako su trudovi postajali češći i bolniji, šalila se s njima u kuhinji.
- Oko 23 sata i primalji sam poslala podatke preko aplikacije na mobitelu koja prati trudove i uskoro je zaključila da je vrijeme da krene za Zagreb. Stigla je oko 2, na vrijeme za sve, kaže Romana. Dodaje kako je već drugu kćer, Evu, htjela roditi kod kuće, no nije imala podršku obitelji, ni dovoljno informacija.
- No, prije trećeg poroda sam bila potpuno sigurna u to da to želim, iako suprug nije bio oduševljen, kaže. Matija se, naravno, bojao hoće li sve proći kako treba, no nakon upoznavanja s primaljom, koja mu je ulila povjerenje, prihvatio je to. I kasniji razgovori s babicom su potvrdili osjećaj, a u trenutku kad se pojavila na vratima, s hrpom opreme za reanimaciju i prvu pomoć, bili su sigurni da će sve biti u redu.
Romana je uvjerena da je njena odluka i za Arijanu bila korisna. Nakon poroda se ni na sekundu nisu odvajale, pa dijete nije proživjelo tu traumu. U bolnici, s druge strane, djecu odvajaju od majke, radi pregleda i kupanja.
- Mi smo ju prvi puta temeljito okupali tek nakon mjesec dana, jer dijete tijekom poroda pokupi bakterije koje djeluju zaštitno na njega i ne treba ih skidati pranjem. I posteljicu sam rodila prirodno i prerezali smo je tek kad smo se uvjerili da je sva Arijanina krv istekla, dok se u bolnici pupčana vrpca reže gotovo odmah, pa dijete izgubi dio svoje krvi, priča Romana. To su kao jednu od prednosti poroda kod kuće koje su im bile važne izdvojile i druge mame, a dodatni je argument i to da se nisu htjele odvajati od starije djece.
Vesela, rasplesana i brbljava četverogodišnja Korina jedan je od najvažnijih razloga zbog kojih je Ines Vojković (32) drugo dijete željela roditi kod kuće. Za trudnoću s Korinom nije se puno pripremala, osim što je prošla trudnički tečaj. No, slušala je o neugodnim iskustvima žena.
- Kad sam prvi put došla u bolnicu, odmah su me stavili u ležeći položaj, na krevet, iako je to najmanje ugodan položaj za ženu u trudovima, prikopčali na RTG i ostavili da čekam. Trudovi su se smirili, pa sam išla kući i tri puta se vraćala, dok sama nisam rekla: ostajem! Čekala sam na porod dok je žena u sobi vikala od bolova i rekla 'dajte mi epiduralnu, jer ću umrijeti', pa sam i sama, u neznanju i od straha, na kraju rekla da želim epiduralnu, priča Ines. U predrađaoni je dugo vremena bila sama, iako nije bilo razloga za to da suprug ne bude uz nju. Nekoliko puta pregledavali su je studenti i specijalizanti, što joj nije bilo ugodno. No, nakon što je dobila epiduralnu i suprug Vjeko ipak ušao k njoj, sve je zaboravila i sam porod je prošao ok, priča.
- Kad sam Korinu napokon dobila u ruke i podojila, odnijeli su je i rekli da ćemo se vidjeti u sobi. Ležala sam na hodniku iduća tri, četiri rata, liječnici su pratili moje stanje, i tek kad su me vratili u sobu, ponovo sam vidjela dijete, kaže mama. Sve je to, kaže, ostavilo je ružan dojam, zbog kojeg je odlučila da će drugi puta roditi kod kuće.
- U međuvremenu sam radila na sebi i osobnom rastu, počela stjecati krug ljudi koji su pomogli da dođem do kvalitetnih informacija, čitala o porodu kod kuće i upoznala doulu koja me oduševila. Puno smo razgovarale i pomogla mi je da dođem do odgovora na pitanje jesam li spremna, iako to u početku ni sama nisam znala, priča Ines. Nije se posebno ni pripremala za to da će roditi kod kuće. Tek dva mjeseca prije poroda odlučila je kupiti bazen i pročitati još koju knjigu te zamolila doulu da ipak provjeri je li koja primalja slobodna.
Između dvije primalje iz Austrije i jedne iz Slovenije, koje su mogle preuzeti porod, odlučila sam se za Slovenku, jer mi se činilo da ćemo se lakše razumjeti. I kad smo ju upoznali, bila sam sigurna u odluku, kaže. Žena je pregledala sve njene nalaze, porazgovarala s njom o prethodnoj trudnoći i porodu i odgovorila na sva njena pitanja. I suprug Vjeko tad je postao sigurniji u to da može podržati njenu odluku. S primaljom i s doulom susrela se i razgovarala nekoliko puta i svaki put bi uživala u empatiji, podršci i ljubavi koju su joj pružale te žene. Do poroda su već izgradile i prijateljski odnos, tako da je bila sigurna u to da je u dobrim rukama.
- Na zadnjim pregledima kod ginekologa odbila sam vaginalni pregled, jer se nisam željela izlagati riziku od infekcija. Primalja me zadnji puta pregledala dan prije poroda, kad smo imale dogovoreni susret. Prenijela sam trudnoću 4 dana, pa smo često bile u kontaktu. Zato je rekla da će navratiti i idući dan, u 7 ujutro, da me vidi na brzinu, jer oko 9 ima drugu obavezu. Ujutro je došla i otišla, a ja sam nakon pola sata osjetila trudove i znala da je krenulo, smije se Ines. Kako su joj trebali doći sestra i šogor s bebom, zaključila je da će oni čuvati Korinu dok ona rađa i nije brinula. I doista, dok je trajao porod, Korina i teta su u dječjoj sobi imale čajanku s lutkicama.
U međuvremenu je preko aplikacije za praćenje trudova slala podatke u grupu u kojoj su bile babica i doula, pa je doula odlučila odmah krenuti i ubrzo je bila kod njih.
- Ni u jednom trenutku nije me bilo strah. Boljelo je jako, ali znala sam da su to bolovi koji pomažu da dijete dođe na svijet i zapravo je bilo lijepo, kaže Ines.
- Suprug kojega su nazvali kad su trudovi krenuli nije to shvatio i nije žurio s posla, pa su on i babica stigli u isto vrijeme. Možda sam ga podsvjesno i čekala, no tad je krenulo. Izgon djeteta je dugo trajao, a pred sam kraj ispuštala sam duboke, glasne zvukove, kao velika slonica. Boljelo je, ali je bilo lijepo, jer mi nitko nije govorio: stani, tiskaj, lezi, diši... Sve je teklo prirodno, prilagođeno meni i tome kako se osjećam, kaže Ines. Najprije je klečala, potom čučnula, a kad je krenuo zadnji trud i izgon djeteta kleknula je na jednu nogu i drugu okrenula u stranu te u rukama uhvatila dijete.
- Primalja je cijelo to vrijeme bila uz nju, svako malo bi ju dodirnula za trbuh, pratila kako se dijete spušta i kako Ines reagira, a neposredno prije nego što će roditi, rukom je malo zakrenula bebinu glavicu, što je Ines olakšalo porođaj, priča Vjeko. Bruno je svijet ugledao oko 14:45 i nekoliko minuta kasnije cijela obitelj sjedila je na krevetu, zagrljena. Nakon što je podojila bebu, rodila je posteljicu i pričekali su da odpulsira do kraja, pa je Vjeko prerezao pupčanu vrpcu. Babica je u međuvremenu na kratko uzela bebu radi vaganja i pregleda, a kad se uvjerila da su mama i beba dobro, otišla je.
- Bila sam kod kuće, u intimnoj atmosferi, okružena ljudima koje volim i za mene je to bilo nezaboravno iskustvo, učinilo je da se osjećam posebnom i mislim da bi svakoj ženi to trebalo omogućiti. Naravno, ako to želi, ako se sama osjeća spremnom za to, te ako je riječ o trudnoći bez komplikacija, kaže sugovornica.
I Dora Kolačko (24) iz Koprivnice, prvu djevojčicu, Dunu, rodila je u bolnici, iako je već tad razmišljala o porodu kod kuće. No, nije imala podršku obitelji.
- Ne mogu reći da je to iskustvo bilo loše, no bolničko okruženje u vrijeme kad sam pod navalom hormona, počinjem dojiti i po prvi put u životu se nosim s majčinstvom, za mene nije bilo ugodno i tad sam znala da ću drugo dijete sigurno roditi doma, priča Dora. Dodaje kako suprug i njen otac koji živi u kući nisu bili za to.
- Čak ni kad smo već išli upoznati primalju u Austriju, Antonio nije bio sklon tome i pregovarali smo i dogovarali se gotovo dok nisu krenuli trudovi, smije se Dora. No, nakon što je upoznao babicu, i kod njega se utišao strah, pogotovo kad je vidio da je primalja u svakom trenutku dostupna, e-mailom i telefonom.
- Iako je bio protiv te ideje, mogu reći da sam se na dan kad sam rodila kod kuće još jednom zaljubila u tog čovjeka, koliko je bio divan i s koliko ljubavi me podržao, kaže mlada majka. Trudovi su počeli oko 19 sati. Odmah je obavijestila babicu i ona je odmah krenula prema njima, dok je Dora neko vrijeme šetala po dnevnom boravku.
- Osjetila sam da se beba spustila u zdjelici. Moj je tata čekao babicu vani, dok je suprug napunio bazen i Dunu odveo na spavanje. Neko vrijeme sam šetala po sobi i birala poze koje mi najbolje pašu, da ublažim bolove i zaista je bilo puno lakše nego u ležećem položaju. Babica je stigla pred sam kraj. Spustila sam se u bazen i to je bio predivan osjećaj, voda mi je jako olakšala porod. Kaninu glavicu rodila sam u vodi, držeći jednom rukom svog tatu, a drugom supruga, i onda sam ju samo istisnula, priča Dora. Dečki su u međuvremenu pripremili kauč na koji će leći s djetetom, a oko sat i pol kasnije rezali su pupčanu vrpcu. Za mlade roditelje to je bilo neopisivo iskustvo, no posebna 'zvijezda' u ovom slučaju bio je djed, koji je i danas neizmjerno ponosan što je od prvog časa uključen u život unučice.
- Nedugo nakon toga otišla sam se istuširati. Bio je predivan osjećaj to da mogu u vlastitu kupaonicu, dok je tata promijenio plahte da mogu leći u čisto. A onda se probudila Duna. Bila je oduševljena sekom i time što smo svi zajedno. U to vrijeme sam i Dunu još dojila, pa bi joj odvajanje zbog mog poroda u bolnici sigurno teško palo. Tu večer u jednom trenutku obje su bile na prsima, a nakon toga smo Duna i ja samo gledale našu djevojčicu, priča Dora. Iako je bio plan da će babica prespavati, uvjerila se da su i ona i dijete dobro te ipak otišla.
Dok su roditelji prije desetak godina još znali imati problema oko upisa djece rođene kod kuće u maticu rođenih, jer nema zapisnika o rođenju iz bolnice, a nije jasno propisano tko može biti svjedok kod takvog poroda, mame s kojima smo razgovarali oko toga nisu imale problema. Potrebno je otići s djetetom kod pedijatra, da ga pregleda i izda potvrdu o rođenju, te kod ginekologa, koji nakon vaginalnog pregleda ženi izdaje potvrdu da je rodila. Ipak, odlučile su se za privatne pedijatre koji imaju iskustvo sa ženama koje rađaju doma i prihvaćaju zapise od babica, što olakšava stvar.
Dora i suprug, te malena Kana i tek rođena Duna ujutro su otišli kod pedijatra koji je utvrdio da je s malenom sve u redu, te da nije puno izgubila na težini u odnosu na težinu po rođenju koju je zapisala babica, a već isti dan poslije podne bili su u šetnji gradom i na izložbi Podravskih motiva.
- Ljudi su me vidjeli dan prije s trbuhom, pa se nisu mogli načuditi. Posebno sam uživala u toj šetnji, u tom osjećaju da sam toliko jaka i moćna da mogu roditi dijete kod kuće, posve prirodno, te da cijelom svijetu mogu reći da sam večer prije rodila, kaže majka. Iako sama na porodu nije imala doulu, ubrzo je osjetila potrebu da pomaže ženama kod poroda, i postala je prva doula u Koprivničko-križevačkoj županiji.
I voljela bi, kaže, da njena priča pomogne da se počnu pomicati zakonske granice, te da se i u Hrvatskoj otvori mogućnost za to da se porodi obavljaju kod kuće, uz podršku hrvatskih primalja te da se ženama omogući da izaberu prirodni porod, bez pretjeranih intervencija. No, ako je suditi prema odgovoru Ministarstva zdravstva, na to ćemo pričekati.
Nakon lošeg iskustva pri rođenju prvog djeteta, kada je zbog virusa dva tjedna prije poroda završila na riječkom odjelu infektologije, Selma Seifert (39) čvrsto je odlučila da neće više nikad rađati. No kada je njen sin Simon (13), koji kao mali dječak nikad nije pretjerano volio drugu djecu i bebe, sa devet godina izrazio želju da 'želi brata', Selma je nakon dugih godinu dana premišljanja odlučila da mu ispuni želju.
- Njegova želja duboko me dirnula i odlučila sam zatomiti iskustvo traumatičnog prvog poroda i roditi još jednom. No jedno je bilo sigurno - ovaj put to sigurno neće biti u hladnoj sobi bolnice u kojoj se nikad nisam osjećala usamljenijom! Čvrsto sam odlučila da ću roditi u toplini svoga doma. Naoružala sam se knjigama, informirala o svemu s upućenim ljudima te prvi put čula za doulu (educirana žena koja pruža emocionalnu i fizičku potporu majci prije, tijekom i nakon poroda) i shvatila da takvu osobu želim pored sebe pri porodu - prisjeća se mama danas dvoipolgodišnje Hane Nicore, koja je ime dobila po bakama.
Također, dodaje, kontaktirala je žene koje su u Rijeci rađale kući te saznala je i za primalje koje pružaju te usluge i snjima stupila u kontakt.
- Odabrala sam dvije primalje od kojih je 'druga' bila rezerva" u slučaju da 'prva' ne može doći i o tome s objema otvoreno i iskreno razgovarala - ističe Selma.
Šest dana prije termina, tijekom popodneva krenuli su trudovi.
- Nazvala sam obje žene koje su iz različitih i udaljenih krajeva odmah krenule prema meni. Prve trudove odrađivala sam doslovno plešući trbušni ples čije tečajeve sam pohađala tijekom trudonoće, to mi je dogovaralo. Krenulo je i prirodno čišćenje, te sam vrijeme često provodila i u WC-u. Obje žene napokon su istovremeno stigle oko 21 h. Savršeno. Supruga sam 'spakirala' u susjedstvo kod dragih prijatelja, a sin je bio kod mame i ja sam se, sigurna u rukama tih dviju divnih žena, slobodno mogla prepustiti svojoj boli. Primalja je odmah nekim svojim aparatićem provjerila bebu koja je bila dobro i bile smo uvjerene da ćemo je uskoro vidjeti. Odmah su krenule u 'akciju' i pripremile 'teren'. Zapalile su svjećice, pogasile sva svjetla, a jedino vatra iz kamina bila je svjetlo koje je gorjelo. Uz opuštajuću muziku koja je odzvanjala dnevnim boravkom atmosfera se činila kao za vođenje ljubavi ili kao u nekom spa salonu. Primalja i doula nisu se uopće poznavale do toga dana, ali već na su na prvu 'kliknule'. Pustile su me da slušam svoje tijelo i činim što poželim, a to je upravo ono što sam i htjela. Mogla sam se kretati kako mi je pasalo, čak sam i dubila na glavi jer mi je tako odgovaralo, jela i pila što sam htjela, pa i kupala u kadi. Cure su povremeno na smjene pokušavale spavati, dok za mene to nije bilo moguće, a bebu se redovito pratilo i ona je sve odlično podnosila. Jutro je brzo svanulo, a trudove koje sam tu noć odrađivala u usporedbi s prvim porodom bili su zaista podnošljivi pa skoro da sam uživala u njima. No ništa se nije još događalo, beba se sporo spuštala i nije se dala van ni do danjeg svjetla kada je suprug došao napraviti curama doručak, a ja odlučila odmoriti u sobi, za promjenu ležeći na krevetu. Vrijeme je odmicalo, beba još nije stizala, ali niti jedne sekunde nisam pomislila na odlazak u bolnicu, iako je torba i uputnica za odlazak ipak bila spremna u slučaju da se stvari ne budu odvijale po planu. U jednom trenu beba je zapela i zaglavila malo jednim ramenom, no taj problem žene su riješile tradicionalnim primaljskim tehnikama, stišćući bokove i zatežući maramom trbuh i nakon nekog vremena doslovno sam osjetila bebu kako se pomakla nadolje - prisjeća se Selma.
No nakon 12 sati vodenjak i dalje nije pucao te je primalja predložila njegovo prokidanje koje bi ubrzalo rađanje, ali i intenziviralo bol.
- Nakon puna 2 dana budnosti krenuli su stravični trudovi, a moje ispuštanje krikova bilo je i za mene samu šokantno. Pomislila sam kako je to dio kojeg se pri prvom porodu uopće ne sjećam. No u svojoj kući nisam se sramila nikoga, a primalja i doula podržavale su moje 'vrištanje'. Čak sam se i šetala gola po kući, klečala po podu od dnevnog boravka pa do kupaone. Sa svakim trudom veličala sam bol i znala da je boli beba samo sve bliže mom naručju. Iako je doula napunila kadu misleći da ću možda poželjeti roditi u vodi, ja sam to htjela obaviti u prirodnom čučećem položaju ili četveronoške. Nakon još jednog pregleda primalja je konstatirala da se beba opet zaglavila i to na samo izlazu na unutarnjim stidnim usnama. Sudbina je očito htjela da opet rodim u istom ležećem položaju kao i u bolnici. Tako je i bilo, ležeći u dnevnom boravku ispred kamina doula me čvrsto primila za ramena i bodrila, a primalja bebi doslovno 'krčila' put van. Napokon, u 01.30 h, u toplini našeg doma, rodila se i zaplakala naša predivna ružičasta djevojčica. Odmah smo je položili na kojima je, povremeno sisajući, provela iduća tri sata. Osjećaj ispunjenja i zadovoljstva bio je iscjeljujući. Suprug je odmah dotrčao iz susjedstva i dok posteljica još nije ni izašla, grlio nas je i ljubio sa suzama u očima. Bio je to predivan trenutak pun radosti i sreće za oboje. Nije bilo nikakve boli ni potrebe za epiziotomijom, iako je beba ovaj put bila veća i rođena s punih 4kg. Primalja je čak zamijetila da je na mjestu reza nakon prvog poroda koža toliko zategnuta da je i to očito bio jedan od razloga što je bebi bilo teško izaći samoj van - prisjećaju se sretni supružnici Seifert, koji su se odlučili za tzv. lotus porod kod kojeg nema instantnog presijecanja pupčane vrpce.
Na taj način, objašnjavaju, veza između posteljice i ploda se ne prekida na mehanički način već se odvaja prirodnim putem. Time što se ne remeti sadržaj krvi u tom trenutku, spriječava se nastanak bolesti u budućnosti.
Primalja je posteljicu konzervirala krupnom kuhinjskom soli, mljevenim ružmarinom i eteričnim uljem lavande te stavila u tetru i nepromočivu vrećicu. Prerezana je tek dva dana kasnije kada su majka i dijete išle na prvi pregled kod pedijatra.
- Posteljicu smo spremili u zamrzivač te je na dan Haninog krštenja posadili u zemlju sa stablom masline. Sa zadovoljstvom mogu reći da je to bio porođaj kakvog sam samo mogla sanjati. Kao da je bilo nestvarno. Osim što sam doživjela jedno novo životno iskustvo s kojim je počelo i novo razdoblje u mojem životu, dobila i dvije doživotne prijateljice. To su moja primalja i doula koje su i mjesecima nakon poroda bile moja emocionalna podrška i izvor informacija. Sinu se, iako nije dobio brata, ostvarila želja i od prvog dana osjeća se posebna povezanost i neopisiva ljubav među njima - zadovoljno zakjlučuje mama Selma.
- Za sad ne postoje kapaciteti kojima bi se osigurala primjerena zdravstvena zaštita, odnosno prisutnost hitne medicinske pomoći s vozilom opremljenim adekvatnom opremom, kao organizirana stručna potpora pri porodu u kući, te se niti rodiljama, niti tek rođenoj djeci, u slučaju mogućih komplikacija u uvjetima poroda u kući ne mogu jamčiti prava na najbolju moguću zdravstvenu zaštitu u kućnim uvjetima, odgovaraju iz Ministarstva zdravstva, bez komentara na činjenicu da primalje iz inozemstva redovno odrađuju porode u Hrvatskoj, te da to rade na crno i bez stručnog nadzora.
Prema riječima roditelja s kojima smo razgovarali, za porod kod kuće treba pripremiti nekoliko stotina eura, a cijena ovisi o tome iz koje zemlje primalja dolazi. U Hrvatsku najčešće dolaze primalje iz Austrije, Italije, Slovenije i Srbije, a ukupna cijena poroda i pregleda djeteta kasnije, može se popeti i do 1500, pa i do 2000 eura, ako u porodu sudjeluju doule. Dakle, ako se događa, možda bi bilo bolje otvoriti put za to da se praksa legalizira, da se plate porezi, i stavi pod neku vrstu medicinskog nadzora. No, iako je promjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti koje su stupile na snagu ove godine otvorena mogućnost za to da i primalje u Hrvatskoj obavljaju privatnu praksu, porod kod kuće zasigurno neće biti dijelom Pravilnika kojim se trebaju definirati uvjeti za tu djelatnost. Očekuje se tek da bi se njime definirala uloga primalja u praćenju niskorizičnih trudnoća, u organizaciji trudničkih tečajeva, pomoći oko dojenja i skrbi oko novorođenčeta i slično.
Sve to već dulje vrijeme traže i u Hrvatskoj komori primalja, s ciljem da se usto definiraju i uvjeti i licenciranje primalja za porode kod kuće, pri čemu bi dobro prijelazno rješenje moglo biti osnivanje centara za porođaje, kakvi u bolnicama, ili izvan njih, postoje u mnogim europskim zemljama i mogli bi biti podrška primaljama. Predsjednica Vijeća Komore, Erika Špirić, ističe da je Hrvatska među rijetkim zemljama u EU u kojima mogućnost poroda kod kuće nije definirana zakonima. U toj su skupini još Cipar, Finska, Litva, Malta, Portugal i Slovačka, zemlje u kojima se porod može obaviti jedino u bolnici.
U ostalim zemljama porođaji se odvijaju i kod kuće, a po njihovom udjelu značajno iskače Nizozemska. Podaci za 2010. pokazuju da je su 2010. imali čak 16,3 posto poroda kod kuće, s tim da da se bilježi pad u odnosu na ranije razdoblje, kad je to bilo gotovo 30 posto. U oko 170.00 poroda, koliko ih je u toj zemlji obavljeno 2013. godine, gotovo 50 posto njih vodile su primalje, ističe sugovornica. Istraživanja koja su provedena u Nizozemskoj, dodaje, ukazuju na to da nema razlike u rizičnosti između poroda u bolnici u odnosu na one kod kuće. Jedino se kod prvorotkinja bilježi veći rizik od komplikacija kod poroda kod kuće i visok je udio onih koje ipak završe u bolnici.
- I to pokazuje da porođaju ne treba intervencijama nego ohrabrenje, podrška i malo nježne brige s ljubavlju, kaže Erika Špirić, no priznaje da je kućni porođaj u Nizozemskoj dobro integriran u sustav, primalje su dobro educirane baš za kućne porođaje, a udaljenosti do bolnice su kratke, odnosno postoje mobilni timovi koji su podrška primaljama kada je to potrebno, pa i kod prijevoza u bolnicu.
U Hrvatskoj to nije slučaj i ne znamo kad će biti, spušta loptu prim. dr. sc. Mario Podgajski, specijalist ginekologije i porodništva i subspecijalist humane reprodukcije iz Zagreba.
- Porod kod kuće kao opcija izbora za ženu nipošto nije za odbaciti, jer prirodno okruženje za nju može biti ugodnije iskustvo. Na koncu, imamo studije koje ukazuju na to. No, mislim da naš zdravstveni sustav, država i društvo nisu dovoljno zreli za to da se oni u ovom trenutku izvode, niti ćemo uskoro biti spremni. Takvu mogućnost treba jako dobro organizirati, uz puno osigurača za dijete i majku, upozorava sugovornik te dodaje da se pomalo divi hrabrosti roditelja koji se odluče na porod kod kuće, uz primalju iz inozemstva.
Sve je dobro dok ide dobro, što kad se dogodi komplikacija? Kažete: to su u tim zemljama licencirane primalje, no tko roditeljima jamči da ona zna i može prepoznati komplikacije, fetalnu patnju, ili opasnost za majku, te da će reagirati na vrijeme? Osim toga, ako babica nema odgovarajuću podršku, tko može jamčiti će Hitna pomoć prepoznati stanje i da će prijevoz do bolnice biti organiziran na vrijeme, pita se sugovornik. Dodaje kako je tu i pitanje edukacije koju primalje trebaju proći prije nego što bi se otvorila ta mogućnost, kao i opreme koju bi trebale osigurati.
- Ukratko, osobno mislim da tu opciju svakako treba razvijati, jer ženama u obiteljskom okruženju može biti puno ugodnije roditi, ali puno toga prije potpunog otvaranja te mogućnosti treba riješiti, kaže sugovornik. Jedno od rješenja na kojemu možemo raditi u međuvremenu, slaže se, mogu biti centri za porode, u okviru kojih bi postojali mobilni timovi koji ženu mogu poroditi i kod kuće. Obično ga čine liječnik ginekolog, primalja, ali i liječnici nekih drugih struka, pa i anesteziolozi, koji rodilji mogu dati epiduralnu anesteziju i kod kuće, na primjer. Takvi bi timovi mogli biti podrška i primaljama kod poroda kod kuće, zaključuje.
ROĐENJE SINA GA JE DOKRAJČILO? Meghan sad mora biti jaka, Harry se slomio
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
