Čitam komentare i pitam se kad smo prestali biti ljudi. Kod mene na poslu je općenito praksa da se za operaciju kralježnice ide na godišnji. Čovjek je tražio makar tjedan bolovanja, pa da uz to iskoristi tjedan godišnjeg da se oporavi. Ali ne, posao pati onda. Gospođa s posla operira šaku, poslovođa ju tuši danima da nema tko raditi i ona dobrovoljno prekine bolovanje. Naravno, nije dobro zaraslo, sad mora ponovno na operaciju. Žena se boji sa svoj posao i napravit će invalida od sebe. Tj. sustav koji ovakve stvari dopušta će napraviti invalida od nje. Početkom godine sam završio na hitnoj operaciji pluća, ok situacija je bila ni živ ni mrtav, pa me nitko nije dirao. Sad pola godine nakon operacije opet imam nekakvih problema sa zdravljem i eto me opet na bolovanju iako sam u par navrata htio prekinuti to bolovanje. Klasična hrvatska priča. U jednoj ruci važeš svoj život, a u drugoj važeš posao koji ti je potreban za isti taj život. Mene samo zanima gdje smo mi kao ljudi izgubili empatiju jedni prema drugima? Previše gledamo jedni na druge kao brojke i statistike. Poanta svega je da ne vjerujem da je to sve do lijenosti ljudi, odvratni su mi ovi komentari protiv starih ljudi. Bit ćemo i mi jednom stari, tko zna kakvi ćemo mi biti. Nisu krivi ni doktori, nisu krivi ni državnici. Krivi smo mi svi što gledamo jedni na druge kao na brojke. Žalosno da zemlja od 4 milijuna ljudi stalno traži krivca među drugima, a svi smo si krivi jer dopuštamo takav sustav i pasji život.