Hitler se nije ubio? Otišao je u Argentinu i živio još 17 godina

Teorije zavjere oduvijek su zanimale i fascinirale ljude. Sigurno ste čuli nekoliko verzija o ubojstvu Kennedyja, da je slijetanje na Mjesec izrežirano u studiju ili da je Elvis živ, a Hitler nije umro 1945. u berlinskom bunkeru.  Za vas smo izdvojili najpoznatije i najzanimljivije teorije zavjere koji su teoretičari razradili u detalje tako da ćete posumnjati u ono u što ste do sada vjerovali. Svaki drugi dan objavit ćemo po jednu priču u specijalu - Teorije zavjere.

Adolf Hitler i Eva Braun ubili su se 30. travnja 1945. u bunkeru u Berlinu, nakon čega su njihova tijela spaljena u vrtu parlamenta. Službena je to verzija povijesti kakvu danas svi znamo. 

Ni danas nema fizičkog dokaza o smrti

No, zapravo ne postoji niti jedan fizički dokaz da su upravo Hitler i Eva Braun umrli u bunkeru. U trenutku njihove smrti nije bilo svjedoka, a čuveni dio Führerove lubanje, koji je desetljećima bio čuvan u Moskvi, konačno je 2009. podvrgnut DNK analizi. Analiza je pokazala da lubanja pripada nepoznatoj ženi, staroj između 20 i 40 godina, a koja nije Eva Braun.

Teorije zavjere o Hitlerovoj smrti pojavile su se neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Prva knjiga na tu temu napisana je već 1953. godine. Uglavnom se uvijek govorilo o tome kako su Hitler i Eva pobjegli u Južnu Ameriku, gdje su živjeli i imali djecu. U posljednjoj knjizi koja iznosi jednu takvu teoriju, britanski publicisti Gerrard Williams i Simon Dunstan tvrde kako ima više dokaza da je Hitler pobjegao u Argentinu nego da je skončao u berlinskom bunkeru. 

"Postoje sve pretpostavke da je Hitler mrtav, ali nema ni najmanjeg dokaza o njegovoj smrti", rekao je 12. listopada 1945. američki general Dwight Eisenhower. 

Službenu verziju o Hitlerovoj smrti nikada nije prihvatio niti Staljin. On je na Potsdamskoj konferenciji tvrdio da je Hitler pobjegao - "vjerojatno u Španjolsku ili Argentinu". 

Jedan američki senator čak je ponudio milijun dolara za dokaz o Hitlerovoj smrti, no taj novac nitko nikad nije dobio. Najdugovječniji direktor FBI-a J. Edgar Hoover je sve do šezdesetih godina prošlog stojeća čuvao dosjee s izvješćima o svim slučajevima kada je Hitler viđen. Međutim, mnogi dosjei FBI-a o Hitleru i Evi Braun nikada nisu objelodanjeni, kao niti oni koje čuvaju britanske tajne službe.

Hitlera i Evu zamijenili su dvojnici

Autori knjige "Sivi vuk - Bijeg Adolfa Hitlera" smatraju kako su Hitler i Eva pobjegli 28. travnja 1945., a da su ih u bunkeru zamijenili dvojnici koje je Reichsleiter Martin Bormann pronašao. 

Hitlera je zamijenio Gustav Weber, a Evu Braun jedna od trećerazrednih glumica iz "ergele" Josepha Goebbelsa. Weber je bio Hitlerov dvojnik od 20. srpnja 1944. kada je na njega pokušan atentat u Vučjoj jazbini. Führer je tom prilikom bio ozbiljnije ozlijeđen nego što se to objavilo u javnosti. Weber je čak mijenjao Hitlera prilikom posljednjeg službenog fotografiranja, kada je podijelio medalje pripadnicima Hitlerove mladeži, 20. ožujka 1945. u vrtu ureda kancelara. 

Dok su Hitler i Eva bježali, dvojnici su ih glumili dva dana. Nakon što se Bormann uvjerio da su Hitler i njegova supruga na sigurnom, dvojnici su ubijeni i to najvjerojatnije rukom Heinricha Müllera (Gestapo), nakon čega je inscenirano njihovo samoubojstvo. 

- Došli smo do podnožja nekih drvenih stepenica koje su vodile gore u njegovu sobu, samo tri metra od prozora kraj kojeg sam stajao. Tamo, u dnu tih stepenica pronašli su poluspaljeno tijelo čovjeka koji je imao pramen crne kose na desnoj strani lica i male crne brkove. Podobnije su ga pogledali, a onda je njihov liječnik došao do zaključka da je to loš Hitlerov dvojnik, a ne sam Hitler. Ako je to točno, onda je on nestao bez traga i glasa, ispričao je 3. svibnja 1945. BBC-jev reporter Thomas Cadett koji je sa sovjetskim snagama ušao u Führerov bunker.

Bijeg iz Berlina

U ponoć 28. travnja 1945., dok su drugi stanari Führerovog bunkera spavali, Hitler, Eva, ovčarka Blondi, Martin Bormann i još sedmero pouzdanih SS-ovaca tiho su šmugnuli kroz bunker do Hitlerovih privatnih odaja u zgradi starog ureda kancelara. Tamo je bio skriveni tunel za bijeg. 

Na kraju tunela čekao ih je Hermann Fegelein, suprug Evine sestre Gretl Braun. On je ranije od Himmlera 'sredio' zrakoplov Junkers Ju-52 koji je skupinu čekao na uzletištu Hohenzollerndamm. Skupina je izašla iz tunela kod Fehrbelliner Platza gdje su im se pridružili Evina sestra Ilse i Fegeleinov blizak prijatelj SS-ovac Joachim Rumohr sa suprugom. Od tamo su ih tri tenka i dva polugusjeničara prebacila do piste. 

Associated Press i Reuters su 1947. objavili razgovor s pilotom Peterom Baumgartom koji se tada nalazio u varšavskom zatvoru. On je tvrdio da je osobno prevezao Hitlera, Evu i njezinog šurjaka Fegeleina iz Berlina. Povjesničari i istraživači do danas su uvijek ignorirali tu činjenicu iako se radilo o izvještaju dvije najutjecajnije novinske agencije.

Baumgart je dobio naredbu da odleti do aerodroma u Tønderu u Danskoj, nekadašnju bazu cepelina Njemačkog Carstva. Skupina se potom ukrcala u drugi zrakoplov koji ih je prebacio do Travemündea na njemačkoj obali. Evina sestra Ilse odlučila je ostati u Njemačkoj, kao i Rumohr i njegov supruga. Fegeleinova supruga Gretl bila je u poodmakloj trudnoći pa su zaključili da je za nju preopasno putovati. Smatrali su kako će kasnije biti vremena da mu se žena i dijete pridruže.

Preostali članovi skupine ukrcali su se u zrakoplov koji ih je prevezao u Reus u Kataloniji, područje koje su fašisti generala Franca držali u željeznom stisku nakon poraza katalonskih republikanaca u Španjolskom građanskom ratu. Sljedeća stanica bit će španjolski Kanarski otoci (gdje je postojala baza Villa Winter) odakle će podmornicom klase IX. krenuti u daleko utočište - Argentinu. 

Gdje vodi trag novca?

Nacistički ratni stroj gazio je sve pred sobom u pobjedničkim danima Blitzkriega 1939.-1941. Okupirane europske zemlje nemilosrdno su opljačkane. Iz nacionalnih trezora ukradene su zlatne poluge i drago kamenje, a da ne spominjemo koliko je novca ukradeno žrtvama Holokausta. Velike količine prebačene su kroz neutralne zemlje Švicarsku, Švedsku i Španjolsku na privatne račune. 

Nakon što je Bormann 1943. shvatio da je rat izgubljen pokrenuo je Aktion Adlerflug (operacija Orlov let) za krijumčarenje zlatnih poluga, dragulja i ostalih dragocjenosti iz Njemačke u sigurna skrovišta širom svijeta, naročito u Južnu Ameriku. 

Bormann je smislio i Aktion Feuerland (operacija Vatrena zemlja) kako bi osigurao skrovište nacističkim vođama. Odabrana jazbina nalazila se u Patagoniji u Argentini, ali je cijena bila visoka.

Autori "Sivog vuka" tvrde kako su dokaz tome brojke koje pokazuju stanje argentinskih zlatnih rezervi. Argentinske zlatne rezerve narasle su s 346 tona 1940. na 1173 tona 1945. što odgovara iznosu od 1,4 milijarde dolara. 

Život u Argentini

Podmornica U-518 dovezla je Hitlera i Evu do obala Argentine nakon 53 dana. Tijekom života u Južnoj Americi više su se puta selili da bi se na kraju skrasili u podnožju Anda. 

U svoju palaču Inalco preselili su se 1947. godine. Palača se nalazila u poljoprivrednoj koloniji Nahuel Huapi. To područje bilo je gotovo nepristupačno sve do '60-ih godina prošlog stoljeća, kada je sagrađen put koji vodi preko Anda u Čile. 

Područje između San Carlos de Barilochea i Villa La Angosture u pokrajini Rio Negro neodoljivo je podsjećalo na Bavarsku, a palača Inalco na Berghof. Nedaleko od granice s Čileom, na najudaljenijem kraju jezera Nahuel Huapi, Inalco je bio skriven od pogleda i do njega se moglo doći samo brodom ili hidroavionom.

Jednim poljskim novinama javio se 1995. čovjek koji se predstavio samo kao Herr Schmidt. Njegov je otac bio SS-ovac koji je nakon rata pobjegao u Argentinu. Obitelj mu se pridružila 1948. godine. Schmidt je tada imao 12 godina, ali je rekao kako se sjeća da su područje gdje su živjeli nacisti nazivali "Dolina Adolfa Hitlera" i da su se okolna naselja zvala Deutschland (Njemačka), Heimat (Domovina) i Vaterland (Zavičaj). Nitko nije živio izvan doline. Pripadnici zajednice sami su uzgajali većinu hrane, a sve drugo donosilo se iz obližnjih gradova.

Hitler je imao četvero djece, dvoje s Evom

Teoretičari tvrde kako su Eva i Hitler već imali kćer Uschi koja je rođena 1938. u Njemačkoj (službeno je Ursula, iz milja zvana Uschi, bila kćer Evine prijateljice Herte Schneider, ali postoji toliko fotografija Eve i Hitlera s tom djevojčicom da su mnogi kasnije nagađali da je to zapravo njihovo dijete). U Argentini im se neposredno nakon rata rodila druga kćer.  

Hitler je navodno imao vezu i s poznatom njemačkom atletičarkom Tilly Fleischer koji ju upoznao na zloglasnim Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Smjestio ju je u jednu seosku kuću kraj Berlina i njihova romansa je potrajala osam mjeseci. Kada je saznao da Tilly čeka dijete, zamolio je svog prijatelja dr. Fritza Heusera da se vjenča s njom. Heuser ga je poslušao. Nakon pada Trećeg Reicha 1945., Heuser je napustio Tilly i pobjegao iz Njemačke. Hitler je samo jednom vidio kćer koja se zvala Gisela. Ona je 1966. objavila knjigu u kojoj tvrdi da je Hitlerova vanbračna kćer.

Postoje nagađanja da je Hitler imao dijete i s Magdom Göbbels. Dvoje se navodno 'spetljalo' tijekom ljetovanja na Baltičkom moru 1934. godine. Magda je rodila sina Helmuta, kojeg je kasnije ubila u berlinskom bunkeru zajedno sa svojih pet kćeri prije nego što su ona i njezin suprug Joseph izvršili samoubojstvo. 

Eva je ostavila Hitlera i uzela kćeri

Williams i Dunstan nadalje tvrde kako je Eva 1954. napustila Hitlera i preselila se u gradić Neuquén, gdje još dan-danas postoji "njezina kuća" za koju svi žitelji znaju. 

Svoje tvrdnje potkrepljuju izjavom odvjetnika koji je vodio brakorazvodnu parnicu, a koji i danas živi u Buenos Airesu. Odvjetnik kaže kako su kćeri nakon rastave živjele s majkom, a nakon njezine smrti napustile su Neuquén. Žive još uvijek negdje u Argentini. 

Umro je 1962. nakon moždanog udara

U "Hitlerovoj Dolini" je od 1947. živio i Führerov liječnik, izvjesni Otto Lehmann. Njegove navodne memoare sačuvao je mornar s broda Admiral Graf Spee Heinrich Bethe, s kojim je dr. Lehmann njegovao oboljelog Hitlera. Bethe je memoare predao kapetanu Manuelu Monasteriju s kojim se sprijateljio '70-ih godina 20. stoljeća. 

Monasterijeva knjiga iz 1987. Hitler murió en la Argentina (Hitler je umro u Argentini) obuhvaća neka Lehmannova zapažanja i Betheova sjećanja. Hitler je najvjerojatnije bolovao od Parkinsonove bolesti i to još od '30-ih godina prošlog stoljeća. Nakon 1950. simptomi su mu se pogoršali, a pogotovo nakon što se 1955. preselio u La Claru.

Politika mu više nije bila važna, povukao se u sebe i nije imao dodira s vanjskim svijetom. Lehmann je opisao kako je u razdoblju od 1955. do 1961. Hitler neprekidno fizički i mentalno propadao, a lice mu je postalo dijelom paralizirano. 

U podne 12. veljače 1962. tada 72-godišnji Hitler srušio se u kupaonici. Tri sata kasnije doživio je moždani udar i tijekom noći pao u komu. Umro je 13. veljače u 15 sati, zabilježio je dr. Lehmann.

Hitler se u Argentini družio s Pavelićem

Hitler se tijekom života u Argentini družio s drugim odbjeglim nacistima pa tako i s Antom Pavelićem koji je živio pod lažnim imenom Antonio Serdar i bio je poznat kao "don Lorenzo". O tome je svjedočio Hernán Ancín koji je radio za Pavelića kao stolar od 1953. do 1954. godine. Rekao je kako su Hitlerovi redovito posjećivali Pavelića.

- U osnovi je bio isti. Imao je sijedu kratku kosu, ošišanu po vojnički. Bez brčića. Kada je Hitler stigao, podigao je stisnutu pesnicu ispružene desne ruke. Pavelić mu je prišao, spustio svoju šaku na Hitlerovu pesnicu i obujmio je. Potom su se osmjehnuli i Pavelić se rukovao s Hitlerom. Uvijek su se tako pozdravljali - ispričao je Ancín, koji nakon 1954. više nikad nije vidio ni Pavelića ni Hitlera.

Sličnu priču ispričao je i novinar i teolog Drago Pilsel koji ju je čuo od svog oca. Naime, njegov djed je s obitelji emigrirao u Argentinu nakon Drugog svjetskog rata. U Buenos Airesu se sprijateljio s Pavelićem. Pilsel je priču o druženju Pavelića i Hitlera čuo još kao dječak. Hitler je navodno pomogao Paveliću da pobjegne iz Argentine, dao mu je novac te mu osigurao lažan identitet i pratnju.