Prema istraživanjima povjesničara Zdravka Dizdara „nisu likvidirani samo pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, nego i brojni civili. Posebice su se okomili na ugledne i utjecajne ljude u narodu te intelektualce koji se nisu mirili s vlašću komunista, ili su smatrali da bi im ubuduće bili politički protivnici, među kojima su posebice bili katolički svećenici, kako bi nametnuli u potpunosti svoj utjecaj u narodu.“ Nadalje, britansko izaslanstvo u Vatikanu izvijestilo je 11. svibnja 1954. svoje Ministarstvo vanjskih poslova kako su Titovi partizani u Hrvatskoj ubili 192 katolička svećenika i nekoliko stotina uglednih ljudi. Zbog svega toga u bijeg su se dali i mnogobrojni civili, stoga je netočna tvrdnja da na Bleiburgu nije bilo nevinih žrtava jer ih je, prema svim pokazateljima, bježalo blizu pola milijuna, od kojih je više desetaka tisuća i stiglo na Bleiburg. Nije moguće da su baš svi civili izbjegli mitraljesku paljbu partizanâ. Načelnik OZNA-e Ranković zapovjedio je OZNA-i 15. svibnja 1945. za područje Hrvatske: „…radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima…“ A hrvatski vojnici i civili na Bleiburškom su se polju nalazili još i 16. svibnja. Sam je pak Tito već 26. svibnja 1945. građanima okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.“ Pohvalio se dakle činjenicom da je u samo osam dana pobijena većina njegovih protivnika.