H. Jurić iz Afrike: Chikumbuso sirotište - mjesto za neželjene

Hrvoje Jurić, mladić koji je prošle godine biciklom osvojio najsjeverniju točku Europe Nordkapp, trenutno istražuje Afriku. Njegov boravak i doživljaje možete pratiti na portalu 24sata. 

Hrvojev put do najsjevernijeg punkta Europe možete pogledati u njegovoj kolumni Sve do Nordkappa. 

Automobili su jurili uskim cestama, a nekolicina pogrbljenih mladića prošla je pokraj mene i prešla na drugu stranu. Krajičkom oka opazio sam kako me promatraju. Dok sam hodao kroz Ngombe, predgrađe Lusake, imao sam osjećaj kako su sve oči uperene u mene i što sam više ulazio u unutrašnjost ljudi su bili nepristupačniji. Spremio sam fotoaparat u torbu, ionako sam odvlačio previše pažnje. Nelagoda u meni rasla je svakim korakom jer nisam bio siguran idem li prema ili suprotno od sirotišta. Tome su svakako pridonijeli razni povici ljudi koji nisu bili za nikakav oblik interakcije.

Jedan mladić išao je cijelo vrijeme iza mene i nakon što sam mu se osmjehnuo i upitao ga kako je, ovaj je progovorio: "Kamo ideš?" - upitao me, a ja sam mu ukratko pokušao objasniti, iako ni sam nisam bio siguran kako se sirotište točno zove. "Slijedi me" - rekao je i krenuli smo. Nisam imao što izgubiti, mogao sam satima hodati u krug. Ovako, ako me i ne odvede na pravo mjesto, bar ću donekle udahnuti pravi zrak Lusake. 

Hodali smo malom i neasfaltiranom ulicom, kojom je glasno odzvanjao ubrzan zvuk bubnjeva i ženskih glasova. Dopirao je iz male i trošne prodavaonice, za koju nisam bio siguran radi li uopće. Vrata su bila širom otvorena, a nekolicina djece slobodno je ulazila i skakala s krova. Čudna kombinacija mirisa hrane i fekalija pratila nas je u stopu, isprepleteno s jakim bojama straćara iz kojih bi svako malo izvirio znatiželjan pogled musavog djeteta.

Pažljivo sam promatrao cijeli put kako bih se mogao vratiti nazad, ali sve te uličice izgledale su gotovo identično. Mali puteljak, prepun lokvi vode, vodio je prema Chikumbusou. Mladić je otišao svojim putem, a ja sam otvorio vrata i ušao u dvorište prepuno djece. 

Unutra je bila neka sasvim drugačija, toplija atmosfera. Ne znam da li je to zbog dječjih osmijeha što je škola završila za taj dan ili jer su, za razliku od druge djece na ulici, taj dan dobili svoj obrok. Pokucao sam na vrata i ušao u veliku prostoriju ispunjenu ručno izrađenim suvenirima. Ljubazna djevojka odmah je ostavila svoj posao, prišla mi i pruživši ruku zaželjela dobrodošlicu. 

Prije dolaska u ovo sirotište imao sam jedino tu informaciju kako se ondje nalaze djeca rođena s virusom HIV-a, ali nakon kratkog razgovora s djevojkom koja već osam mjeseci ovdje volontira, shvatio sam kako je Chikumbuso puno više od "običnog" sirotišta. 

Ovdje osmijesi izgledaju iskrenije

Towela je jedna od dvadesetak udovica kojima je sirotište pružilo drugu priliku. Prije nekoliko godina ostala je bez muža, a težak život i godine učinile su Towelu teško pokretnom. Sjeo sam pokraj nje i gledao kako pravi rukohvat za torbu koju je napravila gospođa do nje. Sve ostale udovice sjedile su u istoj prostoriji i svaka je imala svoj zadatak. Dobar dio torbi prodaju u trgovini koja se nalazi u sklopu samog sirotišta, ali najveći dio šalju u Sjevernu Ameriku. Iako slabo govori engleski, Towela mi je kimnula glavom kad sam je upitao mogu li ju fotografirati. Na licima svih žena primijetio sam kako im se osmijeh uvelike razlikuje od onoga umjetnog kojeg sam gledao svako jutro u hotelu. Iskrenije, veselije, kao da jedna drugu bodre i pomažu.

Upravo tako je sirotište i krenulo s radom, kad se jedna udovica našla u situaciji da sama skrbi o sedmero djece. Uz pomoć Linde Wilkinson, osnivačice sirotišta, mnoge udovice našle su izlaz u ovoj zajednici, ali i mlade samohrane majke. 

- Naravno da su novac i zarada bitni jer na taj način kupujemo dobra koja su nam potrebna, ali najbitnije je što smo mladim majkama vratili osjećaj vrijednosti njih samih. Dok one rade djeca imaju siguran smještaj i obrok - rekla je jedna od voditeljica, pokazavši mi igraonicu u kojoj djeca provode vrijeme. 

U prostoriji, koju su opremili s desetak krojačkih mašina, mlade majke sjedile su za svojim stolovima i marljivo izrađivale nove torbice, haljine i majice. Sve to također prodaju u prodavaonici ili putem interneta. Pomalo sam ostao zatečen kad sam shvatio koliko su ove majke zapravo "mlade". Nekolicini njih tek je sedamnaest godina, a u sirotište su se vratile zbog neprestanih zlostavljanja. U nekoliko slučajeva voditeljice su imale ozbiljnih problema s vojskom jer su pružile utočište djevojkama koje su zlostavljane od strane vojnika. Ipak, snaga volje i želje za boljim životom jednu je takvu sudbinu odvela u, za tada, nedostižan san. 

Djevojka je jedne večeri pokucala na vrata sirotišta, bez odjeće i premlaćena. Nekoliko dana bila je u potpunoj izolaciji od ostalih, a samo su se voditeljice brinule o njoj. Zbog silnih udaraca koje je primila izgubila je bebu, ali to je nije pokolebalo da odustane. Uz pomoć drugih ponovno je stala na svoje noge i nakon nekog vremena što je provela u sirotištu, gdje je izučila zanat kuharice, djevojka se zaposlila u jednom od boljih restorana u Lusaki.

Gotovo ni iz čega voditeljice su napravile igračke, stolice, klupe i knjižnicu u kojoj se djeca po prvi puta u životu susreću s knjigom. Svakoga dana preko pet stotina duša ovdje pronalazi vrlo vjerojatno i jedini obrok za cijeli dan, a velika većina njih su djeca. Upravo jedan od najvećih projekata u sklopu sirotišta bilo je i pokretanje osnovne škole za djecu čije obitelji nemaju novca da ih same školuju. Trenutno u sirotištu ima preko tri stotine učenika od prvog do šestog razreda, od kojih je sedamdeset i pet s virusom HIV-a, a učitelja je tek šest. 

Na moje pitanje koliko je zapravo teško predavati u ovakvim uvjetima jedan učitelj mi je odgovorio ovako: 

- Predavao sam i u razredima gdje sam imao tek dvadesetak učenika, ali njima je bilo puno teže objasniti gradivo nego ovoj djeci. Vjerujem da je to zbog surove stvarnosti u kojoj su se, ni kriva ni dužna, ova djeca našla, a sigurno i zbog toga što drugog izbora i nemaju. U školi svakoga dana imaju jedan besplatan obrok i na taj način uspjeli smo ih, da se tako izrazim, pridobiti. Možda nije najbolja metoda, ali za sada je vrlo uspješna.

U potpunosti sam shvatio na što je učitelj mislio, ali s obzirom na to da su na taj način djeci pružili kakvu takvu budućnosti, sve to imalo je itekako smisla. 

Odrastao sam ovdje...

Dok sam slušao priču o djevojci koja je one večeri pokucala na vrata sirotišta primijetio sam kako se među svim tim mladim majkama našao i jedan poveći momak. Kriomice je gledao prema meni i pognute glave radio za krojačkom mašinom. Zaustavio sam voditeljicu i pošao prema njemu. Pružio sam mu ruku, predstavio se i uzeo si za pravo upitati ga kako se našao ovdje. "Odrastao sam tu" - rekao je i to je bilo sve što sam dobio od njega.

Gledajući u njega i držeći fotoaparat u rukama osjećao sam se potpuno bespomoćno i bezosjećajno. U tom trenu zamrzio sam ovaj posao i svaku uhvaćenu fotografiju jer sam znao kako mu ona nikako neće pomoći. A to sam vidio i u njegovim očima. Momak je sjedio i gledao u mene kao da je znao o čemu razmišljam. Te "njihove oči", tako sjajne i ispunjene krvlju, previše su mi mutile misli. Izašao sam van i duboko udahnuo shvativši da sam previše subjektivno zakoračio ovim mjesto.

Mjesto na kojem je sada sirotište nekada je bilo kafić. Linda Wilkinson, osnivačica sirotišta, uz pomoć donacija otkupila je cijeli posjed i godinama, zajedno s nekoliko lokalnih ljudi, radi na programu i usavršavanju pomoći svim štićenicima sirotišta. Više o samom radu možete pogledati na njihovoj web stranici www.chikumbuso.com

Put u Afriku Hrvoju su omogućili Samsung Hrvatska i Gillette.

Hrvojeve doživljaje možete pratiti i na njegovoj Facebook stranici.