Ima ljudi koji nit smrde nit mirisu. I onih deugih, meni drazih. Koji svojim postojanjem izazivaju rekaciju. Neki ih vole, neki mrze. Dok nisu na stetu drugih, nemam s njima nikakvih problema. Dok znam odijeliti misljenja, emocije i stav prema njima, nemam problema. Mani sam citala i gledala nesto. Iritantna u javnim nastupima, u svom poslu odlicna. Ista stvar sa Josipom Lisac. Obozavam njenu glazbu (ne bas novija izdanja, ali starija, pracena orkestrom obozavam), ali ju ne mogu vidjeti na ekranu dok prica (Karlo ovo, Karlo ono). Na nastupima ostavlja puno bolji dojam. Arsen Dedić. Poetski divan, odlican u interpretacijama, ali na mene ostavljao dojam prepotentnog frajera (ja, ja i opet ja). Ili druga strana aspekta - npr. Severina. Glazba mi je totalni neukus. Ali njeni javni nastupi odlicni. Snimka koncerta iz zagrebacke Arene mi je poput kazalisne predstave, unatoc pjesmama koje ne mogu smisliti. Ali postoji samo jedna osoba kojoj ni djelovanje ni javne nastupe ne mogu cuti ni vidjeti ni podnijeti - Tereza Kesovija. Ne mogu i ne mogu. A izgleda ima ljudi kojima je ona super. Ne mogu to razumjeti. Covjek sam, imam svojih slabosti i ne mogu. Unervozim se i uhvati me histerija. Ali opet izaziva neku emociju/reakciju kod mene. Pupovac, npr. A ima tih mlakih ljudi gdje se kod mene ne dogadja nista. Ona voditeljica/novinarka Ecija. Nista. Bojan Jambrosic. Nista. Davor Tolja. Nista. Bozo Petrov. Nista.