Gospodo, mi smo ispali naivni, ali sad ćete vi ispasti osuđeni

Slika se vraća na maksimirske odaje, godinu dana je prošlo, ali teško je iz sjećanja izbrisati prizor lika s ustima punim kolača i psovkama na usnama. Brutalnim, ispunjenima mržnjom i prijezirom.

- Proklinjem te na Božić 2010. - grmio je tada Zdravko Mamić na novinara koji se drznuo postaviti neugodno pitanje.

Prošla je jedna zima, jedno proljeće, jedno ljeto i, evo, umalo pa i jedna jesen, a netko od kolega se zamislio i rekao:

- Slušaj, sad opet dolazi to vrijeme. Uvijek poludi prije Božića, pitanje je samo tko će mu sad doći 'na penal', tko će biti proklet na Božić 2011...

Prošlo je nekoliko dana, Zdravko je, naravno, imao još jednu u nizu samo sebi svojstvenih presica, ali ipak nikoga nije 'dokačio', nikoga nije prokleo. Možda i zato što je omraženi mu Hrvoje Maleš samo nekoliko dana ranije otkrio da je proklet zapravo - hrvatski nogomet!

Dobro, riječ 'proklet' možda je preteška, ali sve upućuje na više sile. Netko je, ne mogu se oteti dojmu, prokleo hrvatski nogomet. I da stvar bude gora, nije se to dogodilo ni danas ni jučer ni prekjučer. Ne, dogodilo se prije dvadesetak godina...

Jugoslavenska liga bila je kvalitetna, jedna od najkvalitetnijih u Europi, imala je i europskog prvaka na početku devedesetih, imala je velike derbije, pune stadione, puno rivalstava i zakone koji su mlade igrače zadržavali doma sve dok ne navrše 28 godina, dok ne ostave nešto u svom dvorištu. Ali imala je i veliku manu. Kako bi rekao čuveni kantautor iz Novog Sada, sve je to bilo samo fol...

Tad se unaprijed znalo tko smije biti prvak, a tko ne. Znalo se tko koju utakmicu sudi, zašto je baš on sudi i kako će je suditi. Znalo se i tko će koju utakmicu dobiti, a tko izgubiti. Ako je trebalo tri razlike, bilo je tri razlike. Četiri? Ma može i četiri!

I kad se Hrvatska konačno odvoji od Jugoslavije, a hrvatski nogomet od jugoslavenskog, priča krene logičnim tijekom. Onako kvalitetnu ligu ne možemo imati. Pune stadione teško možemo očekivati. Zakon o zabrani odlaska prije 28. godine? To su neka prošla vremena... Rivalstvo? Imamo jedno, ali bolje da ga utišamo da ne bi bilo nereda.

- Pa što nam onda ostaje? - pitao je vjerojatno netko.

- A čuj... Suci - odgovorio je netko drugi.

I tako je ostalo. Ako ne možeš iskopirati ništa dobro, uzmi ono loše. Tako nekako zvuči sublimacija hrvatske moderne ideje u jednoj rečenici, zašto bi nogomet bio izuzet iz toga...

A u takvim okolnostima ima Hrvata koji dobro 'plivaju'. Kroz mutne vode pogotovo, a samo takve, čini mi se, i postoje u jednoj maloj državi na razmeđi Balkana i srednje Europe. Ali i tome očito jedanput mora doći kraj.

Međutim, eto ti novog problema. Kad netko odluči stati na kraj mulju i vladarima mutnih voda, ispada lud. Ne u očima prosječnog čovjeka, koji je navijao za svoj klub, nadao se pobjedi, ljutio se na loše sudačke odluke i ispadao budala jer netko drugi istovremeno jako dobro zna kako će koja utakmica završiti. Ne, taj čovjek je zaprepašten, razočaran, ali i sretan što se klupko konačno počelo odmotavati. Ali zato u očima vladara... Nije tu potrebno nikoga imenovati, svi znaju tko bi radije primio užareni metalni predmet u anus i tko optužuje borca za pravdu za sve patnje hrvatskoga nogometa. Oni koji su za njih krivi, oni koji sad pilatovski peru ruke od svega što se događa. Od sramote, od kriminala, lopovluka i prijevara. Nisu znali? Ma naravno, ni gospođa J. K. ništa nije znala...

Priča je tek na početku, svako klupko koje krene u odmotavanje na kraju se i odmota. Ako je pravda doista konačno došla na svoje, svašta nas još čeka. Puno lisičina na rukama, puno ostavki, istraga i optužnih prijedloga. I puno jada, čemera i bijede u onome što smo dosad zvali nogometom.

Jasno je da nije Hrvatska tu nikakav izuzetak. Ako Talijani mogu izbaciti veliki Juventus iz lige, Nijemci strpati suca Hoyzera u zatvor, Barcelona otići u finale Lige prvaka nakon pet, šest nedosuđenih penala Chelseaju, a Francuzi otići na SP na očiglednu prijevaru, mogu i Hrvati muljati. Eto, tko kaže da nismo konkurentni razvijenom svijetu!

No hrvatski problem je sveobuhvatnost. Kad bivši sudac Jedvaj kaže da svi klubovi rade sa sucima, teško mu je ne povjerovati. Dakle, upleteni su svi vodeći ljudi klubova. Htjeli oni to ili ne, takva su pravila igre. Ako želiš uspjeti, javi se tome i tome. I daj mu toliko i toliko. Na tom i tom mjestu, iznos koji ti se odredi. Ako nećeš tako, nećeš nikako.

I ne treba sve trpati u isti koš. Ni sve suce ni sve čelnike klubova. Iako su svi ili sudjelovali ili znali i šutjeli. U isti koš treba strpati samo navijače. Svi su ispali teške budale. Svi su navijali, vjerovali u sport, nadali se uspjesima svoga kluba i na kraju ispadali smiješni. Vjerujte, netko se svima nama smijao iza leđa proglašavajući nas priglupim naivcima.

I što sad? Nogomet ide dalje, igrači će trenirati, neki ljudi voditi klubove, a neki suci suditi. Sve je naizgled isto. A opet nije. Opet se pojavljuje problem navijača. Ovoga puta ne zbog nereda, ne zbog tučnjava, ne zbog rasističkog hukanja. Sad je problem što ih neće biti. I dosad ih je bilo malo, a sad je situacija kritična. U državi u kojoj pljačkaši nacije dobiju 40 mandata u saboru bit će i onih koji će i dalje naivno vjerovati, po tome smo posebni, ali većina će okrenuti leđa. Lažima, podvalama, prijevarama i smijanju iza leđa. Tribine će biti još praznije, interes sponzora još manji i, proporcionalno tome, nogomet još lošiji. Da, gospodo, i to je moguće, može biti još lošiji.

Dugo će trajati proces vraćanja vjere u sport, sve dok se, ili ako se, klupko do kraja odmota. I dok krenemo ispočetka, dok krivci za sve ovo ne budu na suhom i tamnom mjestu na kojem se posjete primaju jedanput tjedno. I dok ne budemo svima njima mogli reći: ''Da, mi smo ispadali glupi, ludi i naivni. Ali vi ste ispali osuđeni.'' I na kraju smo ipak mi bolje prošli...