Na današnji dan prije 22 godine prema naredbi vođe pobunjenih Srba Milana Martića počelo je raketiranje Zagreba. Damira Bebića (48) geleri su pogodili u pluća, bedro i trbuh...
Gorjeli su auti, ljudi su jaukali: Damir još nosi geler iza srca...
Rakete s kazetnim punjenjima eksplodirale su 2. svibnja 1995. godine iznad centra Zagreba i zasule šire područje centra eksplozivnim 'zvončićima'.
Prve eksplozije čule su se u 10.23 sati, kada je nekoliko projektila sa "zvončićima" ispaljeno iz raketnog sustava "Orkan" na zagrebačko gradsko središte u Šoštarićevu ulicu, u blizini križanja Vlaške i Draškovićeve ulice.
- Pitaju me o ožiljku kada se presvlačim nakon nogometa ili pri zdravstvenom pregledu. I nakon toliko godina poslije s kuglicama zvončića u plućnom krilu i velikim ožiljkom preko cijelog tijela, taj dan stalno nosim u sebi i na sebi - ispričao nam je svojedobno Damir Bebić (48), jedan od teško ranjenih ljudi tijekom raketiranja Zagreba
To je bila odmazda pobunjenih Srba za vojni poraz u akciji Bljesak. Bila je to osveta pobunjenih Srba za vojni poraz u akciji "Bljesak", što je pred televizijskim kamerama Radiotelevizije Srbije otvoreno priznao tadašnji vođa pobunjenih Srba Milan Martić. On se zapravo pohvalio da je osobno naredio taj napad koji je bio namijenjen hrabrenju stanovništva srpske paradržave i širenju pouzdanja da vodstvo kojem je Martić bio na čelu može osigurati obranu.
U raketiranju Zagreba kasetnim bombama koje je naredio Mile Martić poginulo je sedmero ljudi, ozlijeđeno ih je 181, oštećeno je 277 automobila.
Srce mu je prestalo kucati
- Tog 3. svibnja krenuo sam u smjeru Trga bana Jelačića. Čuo sam nešto poput grmljavine i trenutačno osjetio bol u lijevoj podlaktici i na desnom bedru. U šoku sam, krvareći, pretrčao ulicu i došao do Etnografskog muzeja - prisjetio se Damir. Već je počeo gubiti svijest pa su ga ljudi koje je unutra zatekao posjeli na pod. Hitna pomoć odvezla ga je na Sveti Duh, a njemu je bilo sve gore i u grudima je osjećao rastući pritisak koji mu je otežavao disanje. Završio je na hitnoj operaciji.
- Probudio sam se nakon dva dana na odjelu intenzivne njege. Čuo sam da sam zadobio tri prostrjelne rane srca, prostrjel trbuha, da mi je u jednom trenutku srce prestalo kucati, da sam nakon prve operacije još imao unutarnje krvarenje te da su me podvrgnuli drugoj operaciji - kazao nam je Damir.
Također je imao rane po stopalima, pogođeno mu je koljeno i ruka. Liječnici i medicinsko osoblje na čelu s kirurgom dr. Tomislavom Trajbarom stalno su ga bodrili.
- Takav odnos, uz njihovo znanje i sposobnost, uvelike je pridonio mom preživljavanju. Dr. Trajbar mi je poslije rekao da sam ja ‘njegovo umjetničko djelo’ - svjedoči Damir koji od 1996. godine živi u Americi, gdje je godinama radio u Glasu Amerike. Kada se prisjeti svog ranjavanja, kratko kaže da je dobio prigodu za novi život.
Među poginulima je bio i student prve godine filmske režije Luka Skračić, a među ranjenima hrvatska primabalerina Almira Osmanović i još 16 drugih balerina i baletana koje je napad zatekao u baletnoj dvorani HNK.
Vladala je opća zbrka
A prvi dan raketiranja Zagreba dok je živ neće zaboraviti ni Branko Lazarević, u to vrijeme šef odjela za očevide.
I danas se prisjeća kaotičnih događaja, slika s mjesta koje su pogodile bombe i koliko su on i policajci koje je koordinirao naporno radili kako bi zabilježili sve što se dogodilo.
Upravo je on radio uviđaj na Zrinjevcu, a pet operativaca izveo je bez odobrenja nadređenih.
- Naredba je bila da čekamo da pirotehničari odrade svoje, no ja sam pet operativaca na svoju ruku odveo na Zrinjevac. Ispred policijske stanice na Strossmayerovu trgu gorjelo je osam automobila, ozlijeđeni su jaukali, a Hitna pomoć vozila ih je po bolnicama. Vladala je opća zbrka - ispričao nam je Lazarević.
Spis od od 1500 stranica radio je 40 dana, a 2006. je u Haagu svjedočio protiv Martića.
Mile Martić je za ratne zločine u Haagu dobio 35 godina kazne, a Lazarević nam je kazao kako ga ne poznaje osobno. Sjeća ga se još iz vremena bivše države kada su obojica bili policajci, ali samo s televizije. Za suđenje i svjedočenje u Haagu je rekao da su to bili najzahtjevniji trenuci za njega kao policajca, iako je onda već bio u mirovini.