Gorbačova su smatrali krivim za raspad SSSR-a: 'Nisam ga htio uništiti, htio sam ga reformirati'

Mihail Gorbačov, posljednji čelnik SSSR-a, preminuo je u utorak u 92. godini. Do danas je ostao više cijenjen u inozemstvu nego u svojoj vlastitoj zemlji.  I dok je u mnogim dijelovima svijeta slavljen i uvažen, kao političar koji je omogućio mirno ujedinjenje Istočne i Zapadne Njemačke, mnogi ga njegovi sunarodnjaci smatraju odgovornim za raspad SSSR-a i ekonomski i socijalni kaos koji je uslijedio. On, smatraju, ništa dobroga nije učinio za svoju zemlju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:05

Mihail Gorbačov | Video: KanalRi

Tako je Hans-Dietrich Genscher, bivši ministar vanjskih poslova Zapadne Njemačke, govorio kako je Gorbačov čitavoj Europi otkrio novu budućnost i u jeku Hladnog rata  formulirao pojam zajedničke europske kuće. Eric Hobsbawm, britanski povjesničar smatra da nije bilo inicijativa Mihaila Gorbačova, svijet bi još uvijek bio prekriven sjenkom katastrofe nuklearnog rata.

No, za ruskog pisca Aleksandra Prohanova, Gorbačov je sinonim zla, simbol uništenja njegove domovine. Filmski redatelj Nikita Mihalkov smatra da su djela Gorbačova i Jeljcina prouzrokovala raspad zemlje te da su na državnoj razini oni počinili zločin.

Kad je preuzeo vlast kao generalni sekretar Centralnog komiteta na današnji dan prije 35 godina nije mogao znati da će njegova politika u sljedećih šest godina izmijeniti tijek svjetske povijesti

- Htio je reformirati Sovjetski Savez, a na koncu ga je uništio. Jasno, on nije bio jedini faktor, ali bio je presudan. Od njegovog dolaska na vlast 1985. do proljeća 1989. s istoka je puhao vjetar promjena koji će jačati dok ne postane uragan što ruši sve pred sobom i iz korijena mijenja stari poredak u Istočnoj Europi.

Perestrojka je ruska riječ koja je postala općepoznata širom svijeta a značila je 'obnovu'. Gorbačov ju je prvi put izgovorio u svojem govoru u Lenjingradu, u svibnju 1985. Novi generalni sekretar je rekao: 'Očito je da svi mi moramo proći perestrojku. Svatko mora prihvatiti novi pristup i shvatiti da nemamo drugog izbora' - navodi Ian Kershaw u svojoj knjizi Do nade i natrag.

'Nitko nije slutio političku nestabilnost'

Što je perestrojka doista značila i kako će se njeno poimanje i njene posljedice mijenjati s vremenom i na kakav otpor će naići, bilo je nejasno. Isprva je Gorbačovu i članovima partije koji su ga oduševljeno podržali značila obnovu ideala Oktobarske revolucije iz 1917.

- Gorbačov je bio čovjek sustava i na vlast je došao kao čovjek sustava. Bilo je jasno da će reforme kojima je težio  - kakve god bile - na koncu oslabiti režim, njegovu strukturu moći i prevlast u Istočnoj Europi. Gorbačov je bio komunist i to mu nije bila namjera. Iako je bio suočen sa sve većim ekonomskim problemima i pogoršanim odnosima s neruskim narodima, Sovjetski Savez je bio stabilan u trenutku kad je Gorbačov stupio na dužnost. Vanjski dug nije bio visok, nije bilo unutarnjih nemira, a vojska i službe sigurnosti bile su lojalni oslonac režima. Nitko nije slutio političku nestabilnost, ni manjina koja je htjela provesti nužne reforme, ni konzervativci koji su dominirali u Politbirou i koji su te reforme htjeli spriječiti. - objašnjava Kershaw u svom djelu.

Rođen je 2.ožujka 1931. u seljačkoj obitelji, u Stavropolju na sjevernom Kavkazu, etnički raznolikoj regiji, ali većinom naseljenoj Rusima. Doživio je siromaštvo i progon članova obitelji pod Staljinom, prije nego što je počelo njegovo napredovanje kroz partijske redove koje će ga 1980. dovesti do članstva u Politbirou. Stekao je ugled svojim organizacijskim sposobnostima i kao dinamična i odlučna osoba. Bio je viđen kao talent u usponu.

Kako istodobno spasiti ekonomiju i očuvati status quo?

Kad je 10. ožujka 1985. Černjenko umro, Gorbačov je sljedeći dan izabran, bez ičijeg protivljenja za generalnog sekretara

- Nitko nije svesrdno podržavao Gorbačova, ali se alternativni kandidat nije profilirao. Nakon što su u kratkom razdoblju sa scene otišla trojica oronulih vođa, prevladao je stav da je na dužnost generalnog sekretara potrebno imenovati mlađu i dinamičnu osobu, a energični Gorbačov posjedovao je upravo te kvalitete. Za razliku od prethodnika, njegov autoritet nije počivao na autoritetu dužnosti koju obnaša, već na snazi argumenata. Sjednice Politbiroa počele su trajati dulje nego u prošlosti. Rasprave su bile sveobuhvatne.

Kad bi popuštao u svojim početnim stavovima , ali je uvjerljivim argumentima i snagom svoje ličnosti uspijevao steći podršku za svoju politiku.

Na ruku mu je išla činjenica da konzervativci nisu imali jasnu alternativnu strategiju koju bi ponudili umjesto reformi. Gorbačov nije imao teškoća kad bi isticao da se sovjetska privreda krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina zatekla u žalosnom stanju. Privredni rast bio je negativan. proračunski deficit bio je visok. Vladale su nestašice, crna burza je cvala, produktivnost je bila niska, iznude i korupcije sveprisutne, a Sovjetski Savez imao je jedan od najnižih životnih standarda među socijalističkim zemljama. Vojni troškovi nisu smanjivani, već su održavani na štetu životnog standarda. Gorbačov je iz prve ruke poznavao tešku situaciju u poljoprivredi, a bio je svjestan i nedostataka industrijske proizvodnje, manjka investicijskog kapitala i prijetnje porasta inozemnog duga. Konzervativci nisu željeli promjene, ali nisu znali kako bi istodobno spašavali ekonomiju i sačuvali status quo. Gorbačov je stekao prednost inzistirajući na promjenama iz jednostavnog razloga što alternativa nije postojala. Konzervativci su od početka bili u defenzivi - piše Kershaw u svojoj knjizi.

'U žaru političkih rasprava ekonomiju smo izgubili iz vida'

Građani su mu bili skloni te je svih šest godina vladavine generalni sekretar uživao je veliku popularnost.

Ekonomska reforma, smatra Kershaw, isprva je bila u središtu Gorbačovljeve pažnje kad je postao generalni sekretar, ali prošlo je nekoliko mjeseci i ništa se - osim puste retorike - nije poduzelo. Njegova početna pozicija  kojom je htio umiriti konzervativni Politbiro - bile su poboljšice unutar okvira političke strategije koju je zacrtao Brežnjev. U prvom govoru nakon što je izabran za generalnog sekretara rekao je da želi 'ubrzati društveni i ekonomski razvoj zemlje i poboljšati sve aspekte života u sovjetskom društvu'. 

- Bila je to preopćenita izjava, puka namjera. Iako svjestan da su hitne reforme nužne, Gorbačov nije imao konkretan plan. Uspio je uvjeriti konzervativce da upravljanje privredom treba biti decentralizirano. Konkretni koraci, provedba promjena i preobrazba namjere u praksu, bili su međutim nešto drugo. Koliko god je bio nestrpljiv promjene nisu mogle nastupiti preko noći. Prolazili su mjeseci u raspravama i uvjeravanju, smjenama konzervativaca koji su se opirali reformama i hrabrim iskoracima u stvaranju ozračja da su promjene nužne, dok nisu stvoreni osnovni preduvjeti za početak reformi.

Ubrzo je došao do zaključka da se značajna ekonomska reforma ne može provesti ako joj ne bude prethodilo političko restrukturiranje. Zato je počeo inzistirati na političkoj reformi koja je trebala postati osnovica naknadne ekonomske i društvene reforme, ali i cilj po sebi. 'U žaru političkih rasprava ekonomiju smo izgubili iz vida', priznat će kasnije Gorbačov - navodi autor u svom djelu.

Utro je put neovisnosti, demokratskom pluralizmu i slobodama

Obilazak različitih dijelova Sovjetskog Saveza u ljeto 1985. učvrstio je Gorbačovljevu procjenu o žalosnom stanju ekonomije. Ono što ga je potreslo više od ičega, i uvjerilo da ograničena reforma i administrativne prilagodbe nisu pravi lijek za bolest sovjetskog sustava, bila je nuklearna katastrofa u Černobilu 1986. godine. 

- Ta mu katastrofa nije razotkrila samo zastarjelu tehnologiju i 'neuspjeh starog režima'. Poslije će reći da je 'Černobil osvijetlio mnoge bolesti našeg sustava kao takvog', sustava koji su činili nesposobnost, prikrivanje informacija, zataškivanje loših vijesti, neodgovornost, nebriga, široko rasprostranjeni alkoholizam, neorganiziranost i pogrešne odluke. Černovil je bio još jedan 'uvjerljivi argument u prilog radikalne reforme...Moramo nastaviti s perestrojkom'

Gorbačovljev novi pristup odnosu prema sovjetskim satelitima i odustanak od očuvanja sovjetske prevlasti po svaku cijenu, bili su ključni faktori mirne evolucije prema stvarnoj neovisnosti istočnoeuropskih država i uspostavi pluralističke demokracije. Kad je Gorbačov u ožujku 1985., došao na vlast ni stručnjaci koji su dobro poznavali strukturnu krizu istočnoeuropskih zemalja nisu ni mogli zamisliti da će se čitav sustav raspasti u roku od 5 godina - objašnjava Kershaw te ističe kako bi bez Gorbačovljeve osobne težnje k promjenama, usprkos preprekama, tijek povijesti bio bi drugačiji. 

 - Koliko i kako drugačiji, nemoguće je reći. Vjerojatno bi sustav prije ili poslije implodirao. No na to bi se čekalo godinama i ako bi se uopće dogodilo, dogodilo bi se u drugačijim okolnostima. Činjenica da se kolaps dogodio tako brzo, tako potpuno i gotovo bez nasilja, i gotovo bez nasilja i krvoprolića, u velikoj mjeri je osobna zasluga Mihaela Gorbačova - smatra Kershaw.

Nadalje, naglašava,kako je Gorbačov utro put neovisnosti, demokratskom pluralizmu i slobodama o čemu je bilo nemoguće i razmišljati dok je komunistička partija uživala monopol vlasti. 
Kritičari su pak tvrdili, da je usprkos svojim demokratskim namjerama Gorbačov uništio životni standard i da je okončao Hladni rat tako što je kapitulirao pred Zapadom i nekadašnju supersilu učinio ponižavajuće inferiornom.

'Prodao nas je Zapadu. Sve je uništio'

'U vrijeme kad je on preuzeo vlast u Kremlju, imali smo carstvo, a kada je poslije šest godina otišao više ničega nije bilo. Prodao nas je Zapadu. Sve je uništio' ogorčeno se prisjećao jedna moskovski taksist.
Sam Gorbačov duboko je žalio zbog propasti Sovjetskog Saveza. 'Žalim što više nema te velike zemlje koja je imala neograničene mogućnosti i resurse' reći će u jednom intervjuu mnogo godina kasnije. 'Nisam htio uništiti Sovjetski Savez. Htio sam ga reformirati'.

Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika prestao je postojati 31. prosinca 1991.

- Nije bilo slavlja, nije bilo dramatičnog završetka. Kao da je ispario. U svakom slučaju, bio je to povijesni trenutak od iznimnog značenja, konac najvećeg političkog eksperimenta moderne epohe. Sovjetski Savez je bio središnji faktor katastrofalnog sukoba koji je kulminirao u strahotnom krvoproliću Drugog svjetskog rata. Iz toga rata je izišao kao pobjednik, po cijenu enormnih ljudskih gubitaka i razaranja u titanskom obračunu s Hitlerovom Njemačkom. Zavladao je istočnom polovicom Europe, postao supersila i oblikovao europsku i svjetsku povijest.

Građevina koju su Lenjin i njegovi sljedbenici utemeljili na nasilju Oktobarske revolucije 1917. i krvavog Građanskog rata koji je potrajao do 1923. trebala je postati utopija jednakosti i pravde. Pokazalo se međutim da je na djelu sustav koji je mogao funkcionirati samo u velikoj i nerazvijenoj zemlji koju je ničim ograničena represija i jeziva cijena u ljudskim životima učinila sposobnom da izdrži četiri strašne godine rata protiv nacističke Njemačke i da postane nuklearna supersila. Takav model nije bilo moguće nametnuti drugim dijelovima Europe s bitno drugačijim društvenim, ekonomskim, političkim i kulturnim strukturama. 

Nigdje, ni u Sovjetskom Savezu, ni u njegovim istočnoeuropskim satelitima, većina ljudi nije glasovala za komunističku partiju na slobodnim izborima. Sovjetsku vlast ipak su podržavali mnogi (s vremenom ih je bilo sve manje) idealistički poklonici komunističke ideologije i koristoljubivi oportunisti, ali na svojim praznim obećanjima ona je uspijevala ustrajati samo zahvaljujući represiji i gušenju slobode. Gorbačov je popustio taj stisak do kritične točke tako da više nije imao učinka, a kada je stisak nestao, iza njega nije ostalo ništa - zaključuje Ian Kershaw.