Veliki sam obožavatelj obitelji Kostelić. Ispisali su povijest. Došli su do Olimpa. Bili su motivacija i nadahnuće svakoj osobi, nebitno sportaš ili ne. Tako i meni. Koliko puta se vijorila zastave "male" Hrvatske, dok su sa strane stajale i pitale se "kad ćemo ih pobjediti" nacije poput Austrije, Švedske, Francuske, Švicarske,SAD-a itd. Koliko puta se začula naša himna. I koliko su toga prošli kako bi to postigli. Sve su prepreke zaobišli i sve sumnje pobili. Volio bih Ivicu još gledati. I neka skija dokle god hoće.Ako ga to usrećuje. E sada,moje mišljenje je kao da Ivica osjeća da nešto duguje sebi. Kao da nije dovoljno postigao. Pod tim mislim na zlato sa ZOI-a. Možda krivo poimam to,ali kao da želi napraviti još jedno čudo, i osvojiti to zlato nekako. Što god odluči...njegova je odluka.I navijat ću. Međutim, osobno bih mu volio poručiti...Nema te zlatne medalje koja će učiniti tebe većim čovjekom i sportašem,a tvoju karijeru išta vrijednijom nego što već jest. Cijela tvoja karijera je jedno veliko čudo. Jedno veliko zlato. Sretno ti profesore u svakoj odluci. Svaka tvoja utrka je bila čast i užitak. I svaka eventualna u budćnosti će biti. Hvala na tome!