Meni su curice važne, ali mi je muzika puno važnija. Dok sam mlad i lijep, one će vrištati i kupovati moje albume. Ali kad ostarim, trebat će mi dobra muzika, pričao je Gibo u mladosti...
ZLATKO GALL: 'SPLITSKA DICA'
Gibu su metalke obožavale, iz škole je bježao na probe, a zarađivao je na karanfilima...
“A onaj čupavi iz Osmog putnika, njegove pjesme danas znaju svi. Neki su lapani tad govorili kako Đibo neće uspjeti” (Daleka obala “80-e”). Među onima koji su sumnjali u uspjeh bio je i sam Gibo. Uostalom, na isteku osamdesetih nije bio zvijezda ni na svojim Skalicama. Doduše, puno se toga nabolje promijenilo nakon prvih Melodija hrvatskog Jadrana i skladbi “Dobri ljudi” i “Cesarica”, no Gibu je do tada čekalo još mnogo muke...
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:14
Konačno, njegova se karijera kretala stazom s puno odskliznuća prije konačnog uspona pa je i podsjećala na zaslađene verzije friziranih “zvjezdanih” biografija. Naime, u deset je godina roker sa Skalica prošao put od lokalnog “heroja ulice”, skoro pa zvijezde na jugoslavenskoj heavy metal sceni i dešperatnog “loosera” do najuspješnijeg predstavnika pop rock autorske pjesme. Gibonnijeve osamdesete su bile burne, ali nimalo bajne. Prvi band, u koji je ušao kao 14-godišnji gitarist, zvao se Posljednja stanica. Gitara do koje je došao štedeći novac od rođendana i prodajući krišom darove koje bi dobio od roditelja bila je pravi “delanac” - Stratocaster iz kućne radinosti. Gibo i danas pamti “osebujan” vrat gitare na kojoj se nije moglo svirati dalje od petoga praga jer je samouki majstor nešto zabrljao. Bend se, pamti Gibo, raspao već nakon prve svirke, no to ga nije pokolebalo.
Premda je naizgled teško povjerovati da je kasniji baby face metalac s natapiranom frizurom utegnut u vanhalenovske prugaste “tajice” koju godinu ranije bio sklon punku, počeci su mu vezani i uz punk skupinu Sabotaža. Do punka je došao preko Motorheada - koji su ga trajno fascinirali - i AC/DC, čije je riffove i energiju prepoznavao i kod punk formacija. Punk grupa Sabotaža, u kojoj su svirali Hrvoje Barić Grop, član jugoslavenske plivačke reprezentacije koja je 1984. nastupila na Olimpijadi u Los Angelesu i ulični autoritet Geta, i Mirjan Jovanović Tošo, poslije znan i kao jedan od bubnjara Osmog putnika te Vucina thrash-metal benda Živo blato, pojavila se i ugasila također - na pozornici.
Grop je na sceni bio više zbog svoje energije jer o basu je znao malo ili ništa. Svjedoci se i danas zaklinju da je mogao proizvoditi samo buku i mikrofoniju, ali je to radio s velikim stilom i punkerskom žestinom. Očito - sasvim dovoljno za mjesto u bandu. Sabotaža je bila neka vrsta oi!punk benda napaljena na Exploited i Anti Nowhere League. Godinama kasnije Gibo će svoju tadašnju naklonost upravo tom glazbenom odsječku definirati kirurški precizno: bila je to agresivna glazba idealna za klince kojima divljaju hormoni. Priznao je, doduše, da su mu se strašno sviđale frizure mohikanke papagajskih boja, no znajući da se otac Ljubo jedva pomirio i s “običnom” dugom kosom, nikad mu nije palo na pamet da kod tad popularnog splitskog “rokerskog” frizera Siniše Frapportija i sam izbrije glavu oko lakom podignute kreste.
Sabotaža se, kao i prethodni Gibin band, ugasila na pozornici. “Čini mi se da su me dotaknuli svi glazbeni pravci kojih sam u Splitu mogao biti svjestan krajem 70-ih i ranih 80-ih”, prisjeća se Gibonni. Hidrogen je bio sljedeća glazbena stanica. Naravno, i ime - koje je kao i “izblajhane” frizure bilo svojevrsna posveta Policeu - i “format” benda bili su dokaz trajne Gibine fascinacije Stingovim rukopisom. Trojka je, pak, kao svoj drugi utjecaj priznavala samo Petea Townshenda. Gibin pomak s gitare na bas nije bio iznuđen uobičajenim zakonitostima mladih bendova - pa i raspodjelom koja kaže da se basa laća neuspjeli gitarist - nego novootkrivenom strašću. Bas je zaradio radeći u plasteniku s karanfilima. Bio je to rabljeni Hagstrom. Unatoč šugavim godinama obilježenima “racionalizacijama” i “stabilizacijama”, nestašicama kave i deterdženta..., i na splitskoj je sceni te 1983., kao i drugdje u Jugoslaviji, bilo dovoljno razočaranih rokera koji su prodavali svoje instrumente i tako jamčili skromnu, no ipak stalnu opskrbu “crnog tržišta” glazbalima iz “druge ruke”. Hidrogen je otišao u studio i snimio šest demo snimaka o urbanim splitskim temama, a tekstove je uglavnom napisao Gibo. No i Hidrogen se ubrzo našao pred golemim problemom.
Gibinu karijeru basista prekinuo je otac Ljubo kojemu sve veća opsjednutost sina rock and rollom nije baš bila pri srcu. Kad je u prometnoj nesreći Gibo slupao obiteljsku Volkswagenovu Bubu, “ukazala” mu se idealna prilika da jednim potezom riješi dva problema.
Stipišići su, kao i obično, bili “kratki” s gotovinom, jer Ljubo je koji mjesec ranije objavio jedno svoje etnomuzikološko izdanje u vlastitoj nakladi. Prodaja sinovljeve bas gitare učinila mu se sjajnom idejom, idealnom prilikom da se iz kuće riješi napasti. Uostalom, otac Ljubo (ugledni etnomuzikolog) nikad nije posve prihvatio sinovljev glazbeni izbor kao pravo i pametno rješenje, iako ga je poslije njegova uspješna karijera veselila.
Stipišića starijeg ne može se ugurati u stereotipe blagog ili pak strogog oca. Bio je, i kao roditeljska figura, “neuštekana”, slojevita ličnost i posve svoj. Kad je shvatio da je sin duboko inficiran virusom rocka, spremno je plaćao njegove privatne satove gitare, pa čak i financirao nabavu električne gitare. Gibo je, naime, pronašao poluakustični, dakako lažni, Gibsonov model 353 te je satima vježbao, doslovno se ne odvajajući od gitare. Škola je bila, rekli bi Monty Pythoni, “something completely different”. Kao učenik Umjetničke škole nije se “pretrgnuo” od učenja pa bi tijekom godine nakupio solidan broj jedinica. Istina, do kraja školske godine bi ih “posušio” i osigurao si mirno ljeto, no situacije na tromjesečjima ili polugodištu znale su biti dramatične, posebice u 3. razredu, kad je mama neočekivano banula u školu i shvatila da sin ima više od stotinu neopravdanih - jer Gibo je umjesto u školu odlazio na pokuse s grupom Fileas Fog - te solidnu zbirku jedinica u katalogu.
Razbjesnila se i ovaj put odlučila istinu iz imenika povjeriti Ljubi. Rezultat je bio prilično očekivan. Stariji Stipišić je, smatrajući da je kao “financijer” gitare i sam bio odgovoran za sinovljev loš uspjeh u školi i njegovu opsjednutost rockom, Gibi oduzeo gitaru. Maestro Stipišić je smatrao da ako njegov Zlatan doista vjeruje u glazbu i nosi je u sebi, “tad će svirati makar i na češlju!”. Kroz Fileas Fog prošli su mnogi glazbenici različitih nagnuća i sklonosti te glazbenih profila. U vrijeme Gibina boravka u grupi, Fileas Fog je kanio biti splitska inkarnacija Rolling Stonesa, iako je on sam bio skloniji zvuku Bad Company i “tvrđem” hard rocku. “Otpadnička” struja na čelu s Gibom postala je stoga 1985. jezgra novoga benda. Rođen je Osmi putnik.
Preciznosti radi, treba napomenuti da su grupu Osmi putnik 7. svibnja 1985. osnovali Gibo, basist Davor Gradinski zvani Dado i gitarist Nenad Mitrović Mitar. Trojci su se uskoro priključili gitarist Igor Makić i bubnjar Dražen Krolo. Prvi nastup benda, u kojemu je od prvoga dana Gibo - tad za sve Đibo - imao glavnu riječ, uslijedio je tri mjeseca kasnije, kao dio “paketa” splitskih snaga prije koncerta Zabranjenog pušenja na splitskim Gripama.
- Imali smo samo jedan cilj: u godinu dana snimiti i objaviti album! Snimili smo prve demo snimke na Radio Splitu i odmah počeli s koncertima. Neki su bili vrlo dobri, a neki očajni. Naš prvi pravi nastup bio je prije Zabranjenog pušenja, a s nama je na sceni, zanimljivo je, debitirala i Daleka obala - pamti Gibonni i nastavlja: “Prva je pjesma često presudna za kasniju karijeru banda jer je publika gotovo doživljava kao JMBG. ‘Lutko moja, takav sam ti ja’, bila je naša nesretna i nespretna parodija koju smo zamislili kao izrugivanje s mačizmom. Ma, zapravo, bio je to moj neuspjeli pokušaj zezanja na tragu ekipa iz New primitivsa, nešto kao - kako bismo u Splitu rekli - ‘pila naopako’... Ali gaf nas je, međutim, kod mnogih trajno obilježio. Ako je doista postojala pjesma koja je bila naš stvarni ‘manifest’, tad je ‘Ulična molitva’ ta pjesma”.
Nakon uspjeha na “Hitu nedelje” Beograda 202, Osmi putnik potpisuje ugovor s Jugotonom. Unatoč problemima, krpanju materijala skromnom studijskom minutažom i saplitanjima u hodu posve očekivanima za grupu koja bez prethodnih iskustava nastoji složiti nastupni album, debut je objavljen po planu: godinu dana nakon osnutka banda. Album “Ulična molitva” pojavio se u lipnju 1986., a prethodio mu je TV debut. Mnogo više nego kasniji Jugotonov promotivni singl s naslovnom temom albuma, koji je bio odaslan na adrese radija i novinara, Osmom putniku su donijeli TV nastupi. Naime, sa snimkom “Lutko moja, takav sam ti ja” Osmi putnik su bili pobjednici na “Stereoviziji”, glazbenoj emisiji Zagrebačke televizije, koju je osmislio urednik Žarko Černjul, a na još utjecajnijem beogradskom “Hitu meseca” zauzeli su 3. mjesto.
Osmi putnik je, bez obzira na ignoriranje većeg dijela kritike, polako stvarao ime na jugoslavenskoj heavy metal sceni. Premda je album “Glasno, glasnije” prošao solidno, ipak im u Jugotonu nije bio produljen ugovor. No grupa je brzo našla novog diskografa - Produkciju gramofonskih ploča RTB i 1987. ponovno ušla u Vilovićev splitski studio.
Ovaj put producent albuma bio je Mirko Krstičević, nekadašnji basist i suautor većine materijala Metka. Krstičević je bio odgovoran i za izbor covera: skladbu Metka “Da mi je biti morski pas”, za koju je on napisao glazbu, a novinar i pjesnik Momčilo Popadić Pop sjajan tekst. Uz naslovnu temu, “Da mi je biti morski pas” bio je jedini dobar trenutak albuma. Kritika je ponovno album sasjekla, no heavy metalski medijski krugovi i “tvrdi” metalci dočekali su ga kao dokaz već najavljene kvalitete Osmog putnika. Gibu su, pak, “metalke” proglasile “seks-simbolom”, odnosno trećim najprivlačnijim rokerom u 1987. godini. Zacijelo i zbog “macho” poze koju je tad držao jednako važnom, kao i “tajice” s leopardovim uzorkom uz pripadajuću natapiranu frizuru, zakovice i lance. No Gibo je to ipak prihvaćao s rezervom pa je tih godina rekao: “Meni imponira njihova ljubav, ali me plaši njihova histerija.
Meni su curice važne, ali mi je muzika mnogo važnija. Jer dok sam mlad i lijep, one će vrištati i kupovati moje ploče, ali kad ostarim, udebljam se i oćelavim, morat ću imati dobru muziku da bi me itko slušao”. Te riječi tadašnje 19-godišnje nade jugoslavenske metal scene, novog seks-simbola i ljubimca tinejdžerica sklonih “bazičnom” rocku i metalu bile su u opreci s temeljnim postulatima mita “živi brzo i umri mlad” i “rasparačke” macho doktrine bliske svakome metalcu koji drži do sebe. Naravno, nitko to tad nije shvatio. Jer tko je uopće mogao pretpostaviti da će uzdanica metala s kraja osamdesetih dvadeset godina kasnije biti simbol i zaštitni znak potentne pop rock produkcije i suštinski “transžanrovske” autorske pjesme.
Kritike albuma “Glasno, glasnije” su, rekoh, kao i prosudba značenja Osmog putnika na rock sceni - bile podijeljene. Ipak, kako je prodao gotovo 30.000 kopija albuma “Glasno, glasnije” - s mnogo većim budžetom nego ranije - Osmi putnik snima treći album “Drage sestre moje... nije isto bubanj i harmonika”. Album, za koji Gibo i danas kaže da je zvučao sjajno dok su bili u garaži, opet je producirao Mirko Krstičević. Ako postoji svojevrsni konsenzus oko nekog albuma Osmog putnika, tad je to uvjerenje da je “Drage sestre moje...” bio album katastrofe.
Gibo je, očito razočaran i želeći nove izazove, napustio Osmi putnik, prošao teško “gastarbajtersko” razdoblje u Njemačkoj kao pjevač grupe V2, a onda se, bez prebijene pare, vratio u Split. No da se i nakon doticanja dna može potonuti dublje u glib, uvjerio se nakon što je konačno zgotovio prvi samostalni album “Sa mnom ili bez mene”. Dio troškova za album rješavao je - kompenzacijama. Tako je, primjerice, satnicu u tonskom studiju Tome Mrduljaša, gdje je snimao album, dijelom riješio napisavši nekoliko pjesama za tadašnjeg Mrduljaševa ekskluzivca Ivu Amulića. Album je na etiketi Jugotona objavljen u ratno nevrijeme u srpnju 1991. pod imenom Gibonni. Novo umjetničko ime sam je smislio. Činilo mu se, naime, da je to sjajna ideja, jer bio je to, smatrao je, zgodan spoj dobro znanog nadimka Đibo i dodatka “i oni”.
- Mislio sam da može proći i za mene kao solo pjevača, ali i za varijantu da budem frontmen s pratećim bandom. Zato sam ‘Đibo i oni’ pisao kao Gibonni... - objašnjava. Album “Sa mnom ili bez mene” prošao je nezamijećeno. Štoviše, kako kaže Gibo, album drži rekord kao najslabije prodavani rock album s etiketom Jugotona. Naime, prodano je samo 273 longplejki i nešto manje od tisuću kaseta, što ga doista svrstava u sam vrh Jugotonovih komercijalnih promašaja. Gibine “zlatne godine” dogodile su se tek 1993., kad je snimio istoimenu skladbu Zrinka Tutića. Metalac Gibo tad je konačno postao zvjezdani Gibonni.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
