Genijalac Bože i prijatelji iz Tijarice: 'Imamo pametne ploče, ali nedostaje nam prijatelja'

Za sve one koji dvoje jesu li posljednje službene brojke o popisu stanovništva u Hrvatskoj točne i je li nas više nego što to statistika kaže, stanovnici Tijarice, najudaljenijeg naselja grada Trilja, poručuju kako bi bilo najbolje političarima svratiti u ovaj opustošeni dio Dalmatinske zagore i uvjeriti se što to znači "bijela kuga".

Svi su otišli devedesetih

Uz samu granicu s BiH smjestila su se danas opustošena sela s uglavnom stanovnicima treće životne dobi. Mlado i radno sposobno odavno je napustilo ovaj kraj i bolju budućnost potražilo u njemačkim metropolama. Najbolji pokazatelj demografske opustošenosti je matična OŠ "Stjepan Radić" u Tijarici koja broji tek deset učenika od prvog do osmog razreda. Kad je osnovana davne 1902., u Tijarici i okolnim selima svaka kuća je imala pet, šest, negdje i više djece. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ovu je školu, koja je imala i nekoliko svojih područnih škola, pohađalo oko 600 osnovaca, više nego što danas na ovom prostoru živi ukupno stanovništva.

- Kad sam došla ovdje raditi, bilo je oko 350 učenika, da bi početkom devedesetih taj broj naglo počeo padati - dočekuje nas ravnateljica Ana Bravić. Iako je za ovu školu veliko upisno područje, nažalost, nema djece. Ova je škola imala i svoje područne škole Strizirep, Voštane, Rože, Kamensko, Tijarica Gornja i Donja. Danas, je nažalost, ova matična škola možda jedna od najmanjih u Hrvatskoj, ne po školskoj zgradi, nego po broju učenika, jer nju pohađa tek deset, od kojih je osam iz Tijarice Gornje i Donje, jedan učenik iz Voštana i jedan iz sela Ljut.

- Nama je upisno područje i selo Rože udaljeno više od dvadeset kilometara, ali već nekoliko godina nema iz tog sela djece, onda Strizirep udaljeno trinaestak kilometara. Ni tu više nema djece. Ove školske godine imali smo jednog prvaša, ali su roditelji odlučili voziti ga u dvadesetak kilometara udaljeni Trilj. Tako da trenutačno imamo u nižim razredima kombinaciju drugog razreda s tri učenika i četvrtog s jednom učenicom.

Dva u šestom razredu, sedmog nema...

- Peti i osmi razred su kombinacija jedan osmaš i tri petaša, sedmog razreda nemamo i u šestom razredu su dva učenika - nabraja ravnateljica dok nas uvodi u šesti razred. Sat je vjeronauka, vjeroučiteljica Mateja Marić, koja još radi u Košutama i Grabu, zadovoljna je s poslom. Nama oko zastaje na dvije male muške glave. Luka je jedan od šestaša, a onaj drugi je mali genijalac, Bože Vukas, o kojemu smo nedavno pisali. Drago je Boži što smo svratili u njegovu školu.

- Napišite slobodno da u školi imamo sve što nam je potrebno od opreme, a i učitelji su nam dobri, ali fali jedno - zastaje Bože te nastavlja:

- Prijatelji, njih nema, prazno je bez prijatelja, nema djece, prazna škola.

Knjižničarka dolazi s Bola na Braču

Ravnateljica gleda u Božu, nije joj svejedno što Bože govori. Voljela bi i ona da ih je više, jer trenutačno je više učitelja nego učenika.

- Imamo učitelja iz svih krajeva, neki nam putuju iz Podstrane sedamdesetak kilometara do škole, još toliko u povratku. Knjižničarka nam dolazi s Bola na Braču, gdje predaje informatiku. Imamo učitelja iz Splita, Šestanovca, svi oni rade u dvije, tri škole kako bi imali pune satnicu. Neki u jednom danu idu u dvije škole, ali, evo, sve smo iskombinirali i prilagodili se maksimalno učiteljima. Sve škole se dogovore kako bismo uskladili rasporede te kako bi učitelji mogli putovati i stići na nastavu - govori ravnateljica Bravić, koja je prije 37 godina došla i ostala.

'Sudjelujemo u svemu kao da smo najveći'

Ona je na puno radno vrijeme u školi, kao i tajnica, koja je ujedno i računovođa. Pedagoginja je na pola radnog vremena, ima i nestručne zamjene za neke predmete, objašnjava nam ravnateljica dok nas vodi kroz uređeni hodnik škole. Na zidovima panoi koje su učenici izradili, u vitrini pehari za postignute uspjehe na natjecanjima, likovni radovi, priznanja, zahvalnice...

- Nastojimo djeci pružiti što više, u tome i uspijevamo koliko je to moguće. Mi već godinama imamo status male planinske škole, ali to nas ne sprečava da u svemu sudjelujemo kao da smo najveći. Škola ima sve potrebno za rad, jer resorno se ministarstvo pobrinulo i za projektore, tablete, računala, uskoro dobivamo i dvije pametne ploče, u projektu smo e-škole. Sve je moderno i naša djeca ni u čemu ne oskudijevaju. U svemu nas podupire i županija kao osnivač koju moram pohvaliti jer nas sve ove godine drže kao malu planinsku školu. Obnovili su nam podove, struju, krov, fasadu, sanitarne čvorove - govori ravnateljica, koja i sama priznaje kako bi voljela da je u školi više učenika.

Miris drva iz tople peći, jer u školi je grijanje još na drva, tek je podsjetnik kako se nekad u većini škola zagrijavalo prostorije. Uz prepune razrede učenika, žamor i dječje nestašluke sve je bilo toplije i u učionicama, ali i oko srca. Ni reski zvuk školskog zvona osamdesetih nije parao uši kao ovaj sad.

Berlin Strasse u praznoj Tijarici...

Za ovaj kraj se inače kaže kako Tijaričana ima više u Berlinu u Njemačkoj nego u Tijarici. Sedamdesetih godina ekonomska migracija mnogima je iz ovoga kraja s pasošem u džepu bila jedino svjetlo u neimaštini. Odlazili su muškarci ostavljajući žene i djecu, a s godinama su im se u Njemačkoj pridruživale supruge. Djecu su ostavljali bakama i djedovima na čuvanje. Pjevala se rera u ovom kraju sedamdesetih, a iz grla mladih žena odjekivali poznati stihovi: "Gospe moja što no si u Sinju, čuvaj moga dragog u Berlinu".

Onda su došle ratne devedesete, a roditelji u strahu za djecu vratili se tek da bi i njih poveli sa sobom. Te generacije se nikad više, osim na desetak ljetnih dana i praznika, ne vraćaju u Tijaricu, koja je od osamostaljenja Republike Hrvatske izgubila i matični ured, poštu te ambulantu. Zadržali su do danas tek znakoviti natpis na glavnoj prometnici "Berlin strasse" kao podsjetnik gdje ih ima najviše. Jer baš u Berlinu Tijaričana ima, govori nam ravnateljica, više nego u Tijarici.

Ni u Berlinu ih nema više mnogo...

- U Berlinu je samo 154 restorana čiji su vlasnici Tijaričani nekad bilo, danas ih je još u tom njemačkom gradu pedesetak - dodaje ona.

- Puni su bili hodnici djece i njihova žamora i u školi i na ulici. Danas su nam i ulice prazne. Sve nas je manje - pomalo sjetno će ravnateljica Bravić dok ispraća svoje kolege i djecu na đački autobus. Ne bi voljela, kaže, da ona bude ta koja će staviti ključ u bravu ove škole. Koliko će još dugo zvono zvoniti na hodnicima ove škole koja je možda "školski" primjer odumiranja naših sela jer ih je, nažalost, puno još, poput tijaričke, danas u selima diljem Hrvatske od Like do Slavonije.

Koliko dugo će školsko zvono još zvoniti, možda dio odgovornosti snose i današnji političari.