Gabriela Cindrić bila je 29. prosinca 2020. u zgradi Gradske uprave kad je Petrinju pogodio razoran potres. Cijeli strop srušio se na nju. Četiri sata bila je pod ruševinama dok je nisu izvukli
IZVUKLI JE NAKON ČETIRI SATA
Gabi na rukama heroja: 'Bila sam ispod ruševina i pomislila 'To je to, ovo će biti moj kraj'
Na današnji dan prije točno tri godine, u 12 sati i 19 minuta, razoran potres od 6.2 Richtera pogodio je Petrinju i Baniju. Poginulo je sedmero ljudi. U nastavku objavljujemo priču Gabrijele Cindrić (26) iz 2021. i njezin susret s vatrogascima koji su je spasili. Na djevojku iz Petrinje se srušio strop i bila je zatrpana četiri sata dok je nisu izvukli iz ruševina zgrade Gradske uprave.
Gdje si, Gabi naša, začuo se se povik iz vatrogasnog kombija. A na licu Gabrijele Cindrić iz Petrinje osvanuo je široki osmijeh. Bili su to njeni heroji. Ljudi iz JVP Novska koji su je s HGSS-ovcima i drugim volonterima spasili iz sravnjene zgrade Gradske uprave gdje je radila kao referentica za javnu nabavu. Potrčali su jedni drugima u susret, čvrsto su se zagrlili nekoliko sekundi, kao da se grle dobri stari prijatelji. Svaki susret u njima budi emocije, a kako i neće. Oni su njoj spasili život, a ona je promijenila njihov.
Pogledajte video: Susret Gabi i vatrogasaca
Pokretanje videa...
VIDEO
Gabrijela je oduševljeno gledala svoje heroje - Ivanu Herceg, Josipa Komljena, Kristijana Čutića i Gorana Bezenšeka.
- Nakon gotovo godinu dana otkako su me spasili iz ruševina, smogla sam hrabrosti da se suočim sa zgradom koja me umalo koštala života. Teško je to opisati ljudima koji nisu nešto slično doživjeli. Sve ovo vrijeme borim se s bljeskovima i slikama koje sam proživjela - priča nam Gabrijela.
Prisjeća se tog dana, jednog poziva. Umalo ju je stajao života. Naime, Gabrijela je bila na godišnjem odmoru, ali su je zamolili da odradi dio nabave zbog štete od potresa od dan ranije koji je bio puno blaži. Taman je bila na izlasku kada je zazvonio telefon. Vratila se u ured. U tom trenutku udario je potres. Cijeli strop se srušio na nju.
Mladost i snažan duh održavao je na životu. Unatoč klaustrofobiji, uspjela je preživjeti.
Satima je bila zarobljena pod ruševinama. “Samo diši duboko, naći će te” bodrila je samu sebe. Za to vrijeme vani se odvijala paralelna drama. Ljudi koji su bili prvi u spasonosnom pothvatu opisuju nam što se događalo dok je Gabrijela uzalud vikala i dozivala, dok je očajava što ne može pomicati ruke da dohvati mobitel koji joj je non stop zvonio.
Nije mogla ni odgovoriti da je živa.
- Ono što je bilo strašno nakon potresa jest to što su svi ti vatrogasci također ljudi s obiteljima koji su isto bili van sebe od straha što je s njihovom djecom, supružnicima, roditeljima, jesu li svi živi..., a moraju spašavati druge i raditi svoj posao - prisjetio se spašavanja Gabrijele vatrogasni zapovjednik JVP Novska Zlatko Pješ koji ovoga puta nije mogao posjetiti svoju Gabrijelu.
Ulicama Petrinje, zatrpanim od cigle i šute, polomljenih krovova i slomljenih grana drveća, vladala je panika, strah, izbezumljenost no ovi hrabri ljudi, koji se nikako ne vole tako nazivati, sve su to proživljavali kao i ostali građani no morali su raditi i svoj posao.
Zlatko se u jednom trenutku susreće s Gabrijelinom majkom koja je bjesomučno tražila kćer.
Cijela obitelj zajedno sa zaručnikom Kristijanom Jukićem (28) dali su se u potragu.
- Ženica koja je za dvije glave manja od mene, uhvatila me za kragnu s mojih 180 cm visine i preko 90 kila digla me s poda i rekla odlučno: “Nađite mi dijete!”. Onda znate koja je to snaga volje. Kasnije mi je pričala da se toga ni ne sjeća no da je cijelo vrijeme osjećala da joj je kćer živa – kaže nam Zlatko koji se danas na tu scenu u nevjerici nasmije.
Bez previše razmišljanja, Zlatko se s kolegama vatrogascima uputio u ruševinu gdje se više nisu prepoznavale prostorije.
Pridružili su im se i HGSS-ovci, volonteri, a poslije i zdravstveni djelatnici.
- Došao sam pred ta vrata i pokušao ih otvoriti, no to nije bilo moguće jer je dva metra šute prekrivalo prostoriju. Pomislio sam: “Nema šanse da tu ima živih”. Pa tamo je bilo 10 do 15 kubika cigle, betona, prašine. Ljudima je teško zamisliti sada te scene. Bilo je opasno uopće biti u razrušenoj zgradi zbog naknadnih potresa. Dakle svi koji su bili unutra su riskirali život – dodaje Zlatko.
- Čula sam ljude da me dozivaju i prolaze u blizini. Vrištala sam no mene nitko nije čuo. Kako je vrijeme prolazilo glasova je bilo sve manje i onda je odjednom sve utihnulo. Pomislila sam: “Gotovo je, to je to došao mi je kraj...” - opisala je Gabriela što je ona proživljavala u tim trenucima dok još nisu znali da je ondje zarobljena.
Drugi ključni trenutak spašavanja bio je potražni pas HGSS-a Draco.
On ju je locirao no svjedoci nam nakon godinu dana priznaju da nije bilo znaka da je i živa. Glavno je tada pitanje bilo: “Da li da riskiraju svoje živote na nestabilnoj ruševini kojoj i dalje prijete potresni udari i izgube sate na iskapanju nekoga za koga više vjeruju da nije preživio ili da hitaju pomoći onima za koje znaju da ih možda mogu spasiti?”
- Stao sam na stepenicama, sjetio se one majke, male ženice koja me onako nadljudski podigla i rekao sam: “Ma ne idem odavde dok je ne nađem živu ili mrtvu”. Dečki i cure su se odmah okrenuli i počeli akciju. Bilo nas je 20-tak, kaciga svih boja osim vojske – priča nam Zlatko.
Minute su prolazile, a neizvjesnost rasla.
- Nakon sat vremena, a svaka minuta vam se čini kao da je prošlo sat vremena, čuli smo njezin glas, vapaj. No u tom trenutku zatresao je drugi jaki potres, digla se silna prašina. Ništa, nastavljate dalje no pažljivo jer nije isto raskapati šutu bez živog čovjeka dolje, i spašavati život. Priroda nam je samo odmagala. Gabrijela je, doista, čudo kada je sve to preživjela - detaljno nam opisuje Zlatko spašavanje koje je Gabrijela ovako doživjela: “Prvo sam ugledala lice Kristijana iz HGSS-a. Bodrio me: “Gabi kraljice legendo izdrži još malo...” Žbuka mi je padala po glavi i u usta i pomislila sam pa neću se valjda sada ugušiti...” I tako četiri duga sata.
S hematomom na bedru, sva natučena završila je na operaciji na zagrebačkom Rebru. Oštećen joj je živac na nozi i još se uvijek oporavlja.
- Tek kada su me iskopali i maknuli stolicu osjetila sam bol – otkrila nam je u prvom našem razgovoru Gabriela.
Godinu dana kasnije ova petrinjska heroina koja je živući simbol užasa koji su proživjeli ljudi na Banovini, raduje se malim stvarima.
- Prijatelji i kolege kažu da sam se dosta promijenila. Radim na sebi svaki dan. Već sam ukrasila cijelu kuću s plavim srebrnim i bijelim kuglicama i ostalim ukrasima. Baš se veselim blagdanima – kaže nam Gabrijela.
Opisuje nam kako izgleda danas život u Petrinji.
- Znate, prije potresa moja generacija, a i drugi su uvijek komentirali kako je grad mrtav, kako su sve te zgrade oronule kao da je jučer bio rat. Sada žalimo za tim vremenima. Više nemamo svoga grada. Ostali su porušeni objekti kraj kojih se nitko ne usudi ni prolaziti – priča nam Gabrijela.
Dok ostatak Hrvatske živi pandemiju, zbraja promet od turističke sezone i vodi neke svoje bitke, ljudi na Banovini bore se s istim problemima kakvima su se borili i prije godinu dana. Vrijeme nije odagnalo strahove i agoniju, a malo kome je popravilo i zidine.
- Nisam mogla shvatiti svoje kolegice kada su mi rekle da su otišle do porušene zgrade Gradske uprave. Nisam shvaćala da su otišle suočiti se sa svojim strahovima. Tek kada sam sama otišla u zgradu, shvatila sam zašto to rade. Sama se ne bih usudila ondje kročiti. Dečki iz HGSS-a pomogli su mi da se suočim s mjestom na kojem sam se satima borila za život. Nisam znala kako ću reagirati. Čim sam se približila zgradi uhvatio me nemir. Nije mi bilo svejedno. Svi osjeti su mi se probudili. Miris one prašine bio je stvaran kao i toga dana. Na tri sekunde sam provirila u ured koji više to nije i odmah izašla van. Obuzele su me emocije. Nije to stvar samo onoga što sam na dan potresa proživjela. Bila je to zgrada u kojoj sam s kolegama dijelila život. Teško je živjeti sa spoznajom da nam je taj jedan dan, u trenu promijenio život. No moram priznati da otkako sam se suočila s tim, nema više noćnih mora – kaže Gabriela.
Želi se opet radovati svakom danu i budućnosti. Ipak, uz sam oporavak na kojem je predano radila, uspjela je sa svojim zaručnikom do detalja pripremiti i jedan od najvažnijih dana u njihovom životu.
- Sve smo posložili i isplanirali za svadbu. Pozvat ću i ove divne ljude, vatrogasce koji su me spašavali i nadam se da doći jer bez njih svadbu ne bih doživjela – zaključila je Gabriela.
Ovako Petrinja izgleda tri godine nakon potresa
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
