Je li moguće zaustaviti raspadanje vlastitog tijela nakon smrti? Slučaj budističkog lame Dashi-Dorzho Itigilova i dalje izaziva čuđenje ljudi diljem svijeta...
Umro prije 90 godina, ali tijelo mu se još uvijek nije raspalo
Jedan od najvećih svjetskih misterija i dalje je aktualan. Naime, budistički monah Dashi-Dorzho Itigilov je preminuo 1927. godine, ali njegovo tijelo još uvijek nije istrunulo i očuvano je kao da je preminuo prije 36 sati. Prije gotovo 15 godina, u rujnu 2002., otvoren je drveni sarkofag s njegovim posmrtnim ostacima te je ustanovljeno da je tijelo netaknuto i da se nalazi u istoj pozi u kojoj je preminuo - meditirajući, a navodno je prije smrti rekao svojim učenicima da ga iskopaju za 30 godina.
Lama je inzistirao da se njegovo tijelo ekshumira, što se i učinilo u tri navrata - 1955., 1972. i posljednji put 2002. godine, a svaki put je ustanovljeno da nema znakova raspadanja. Itigilov je još za života stekao status legende, bio je vođa budista u istočnom Sibiru dvadesetih godina prošlog stoljeća, a proslavio se kao filozof i liječnik, piše Message to Eagle.
Tijelo se trenutno nalazi u hramu na području Burjatske, republike koja graniči s Mongolijom, u travnju 2003. proglašeno je jednim od svetih budističkih objekata u Rusiji, a dvije godine kasnije ljudima je omogućen kontakt s njim. Stručnjaci tvrde da je jasno da Itigilov nije živ jer ne može ustati ni hodati, ali navode da odlaskom na ''onaj'' svijet u stanju meditacije nije otišao u smrt, već u drugo stanje. Tijelo je bez ikakvog oslonca već 86 godina u istoj pozi. Krv i dalje postoji, ali više nije tečna, nego želatinasta.
- Itigilov nije ni balzamiran ni mumificiran, ima meku kožu koja popušta pod pritiskom, a zglobovi su elastični. Reagira na okruženje, a ponekad otvori usta i oči, tvrdi Aleksandar Hačaturov s Kemijsko-tehnološkog fakulteta u Moskvi.
Rezultati istraživanja dovode do pretpostavke da je lama sebe umjetno uveo u stanje anabioze, prividne smrti u nepovoljnim uvjetima života, nakon koje slijedi oživljavanje. Infracrvena spektroskopija pokazala je da bjelančevine u njegovim ćelijama imaju karakteristike živih organizama, a analiza uzoraka tkiva da se ona gotovo uopće ne razlikuju od tkiva živog čovjeka. Osim toga, temperatura i težina staklene vitrine u kojoj se čuva njegovo tijelo se stalno mijenjaju.