'This is Italy': U polufinalu smo bili drugi, ali nismo ušli u finale

Udruga 'Tribunjski tovar' već petu godinu otputovala je na međunarodnu utrku magaraca u talijanskom Camposanu, gradiću smještenom kraj Napulja. Naša šesteročlana družina na put se iz Zagreba preko Splita, Ancone do Camposana uputila već u četvrtak ujutro. U petak navečer napokon smo stigli na svoje odredište, a točno u 12 sati u subotu 11. svibnja imali su zajednički ručak sa svim natjecateljima utrke Palio del Casale i domaćinom u dvorištu stare škole u Camposanu. Naime, već tradicionalno tamo se predstave sve momčadi, a među njima i Hrvatska. Na utrci se ove godine uz nas natjecalo 17 talijanskih regija, Pakistan te po prvi put Maroko. Nakon ručka na glavnom trgu u Camposanu oko 21 sat predstavljene su sve momčadi.

U nedjelju 12. svibnja u 17 sati sve momčadi u mimohodu su prošetala Camposanom. U našoj momčadi bila su i dva momka iz Kruševice kraj Slavonskog Broda, Ivan Zubović i Andrija Branković iz Prve kanđijaške udruga Kruševica 2010. koji su kanđijali bičevima za tjeranje konja. Slikali smo se sa svima, a najviše smo se sprijateljili s Pakistancima i Marokancima. I oni su se željeli okušati u kanđijanju u čemu su bili neuspješni. Tijekom mimohoda naši dečki su čitavo vrijeme pucali bičevima što je preplašilo i oduševilo promatrače koji su im pljeskali. Govorili su im da se ne boje, a kako je bilo sunčano i vruće brzo su ožednjeli pa od njih tražili piti.

Nakon mimohoda došli smo na start utrke. No, tamo nismo mogli pronaći svog magarca. Nakon razgovora s domaćinom napokon smo saznali koji je naš magarac. Na stražnjicu magarca koji je bio velik kao konj napisali su žutom kredom broj 16 i naš jahač ga je odlučio isprobati. No i prije nego što ga je zajahao prišao nam je vlasnik životinje i na engleskom koji je zvučao kao iz nekog filma Roberta Benignija rekao kako je magarac jako opasan i kako preporučuje da ga za nas jaše njegov džokej. Napomenuo je kako se magarac zove Flash – Munja i da svaki mjesec ima druženje s kelama kojima pravi pulad.

Naš jahač Ivan je usprkos tome odlučio probati jahati tu divlju zvijer jer ipak on kod kuće ima konja. Zajahao je magarca, ali se vrlo brzo pokazalo da životinja ne skreće na njegove zapovijedi te da se ni ne zaustavlja. Na kraju je zaključio da jahanje ipak prepustimo džokeju koji poznaje životinju u dušu. Džokeja smo obukli u majicu koju smo dobili od našeg pokrovitelja Hrvatske turističke zajednice i oko pasa mu stavili traku u bojama Hrvatske zastave. Preselili smo se u publiku i čekali početak utrke. Kad se na startu pojavio naš joker džokej praktički nismo disali. Začulo se avanti via – idemo naprijed, i utrka je krenula, a naš magarac je kao ispaljen iz rakete odletio iz startnog boksa. Ostali jahači gledali su mu u leđa i vrlo brzo se vratio u cilj. Tom pobjedom kvalificirali smo se u polufinale.

Iz prve polufinalne utrke u finale su ušla dva jahača s time da je drugi na cilju bio jahač domaćina, a onda je ponovno došao red na našeg magarca da krene sa starta. Nakon novog uzvika „avanti via“ dva magarca su izletjela iz startnog boksa, a naš kao da je na trenutak zaspao. Do polovice staze je bio treći, a potom je pretekao jednog i pojurio za vodećim. No nije ga uspio stići do cilja u koji je ušao kao drugi.

Već smo počeli slaviti ulazak u finale kad smo shvatili da iz naše utrke u finale ulazi samo jedan. Također smo saznali da nakon nas slijedi još jedna polufinalna utrka gdje također iz polufinala u finale ulazi samo jedan. Veselje je u trenutku preraslo u razočarenje. S vlasnikom našeg magarca razgovarali smo kako je moguće da iz prve utrke u finale uđu dvojica, a iz ostale dvije po jedan, mislili smo da smo barem zaslužili pripetavanje između svih drugoplasiranih jahača, a on nam je odgovorio: 'This is Italy' (Ovo je Italija). Bilo nam je jasno što s time želi kazati pa smo se razočarano pomirili s eliminacijom. Na kraju smo tako završili na diobi petog mjesta što je za nas dosad najveći uspjeh. Jedini put bili smo u polufinalu prije pet godina, ali tada smo u polufinalnoj utrci bili treći.

Zahvalili smo se vlasniku Flasha i njegovu jahaču, razmijenili kontakte i darove te se dogovorili kako ćemo se sljedeće godine naći ranije i bolje pripremiti za utrku. U međuvremenu je završila finalna utrka, slavila je Kalabrija. 

Krenuli smo se vraćati prema mjestu gdje smo parkirali vozilo kada me najednom zaustavio jedan čovjek i pitao znam li talijanski. Jedino što znam na talijanskom je reći da ga ne znam, a kad sam mu to kazao pozvao je svoju kolegicu koja je sa mnom počela pričati na engleskom. Objasnila mi je da su iz okolice Verone, mjesta Terrosse i da bi nas željeli krajem srpnja vidjeti na svojoj utrci magaraca. Razmijenili smo kontakte i dogovorili kako ćemo se čuti vrlo brzo. Nešto kasnije i Moliški Hrvati iz Montemitra pozvali su nas na svoju utrku 16. kolovoza.