Pročitajte prvu priču iz romana Božićni pulover, Glenna Becka

Brisači su radili polukrugove kroz snijeg na vjetrobranu. Ovo je dobar snijeg, pomislio sam dok sam lagano klizio prema naprijed, prislanjajući bradu na vinil na prednjem sjedalu. 

- Nasloni se, dušo - nježno mi je zapovjedila moja majka, Mary. Imala je trideset i devet godina, ali zbog umornih očiju te sijedih pramenova koji su prošarali njezinu kosu, inače crnu poput ugljena, većina je ljudi mislila da je mnogo starija. Ako godine određuje sve ono što si prošao u životu, bili bi u pravu.

- Ali mama, ne mogu vidjeti snijeg kada sam naslonjen.
- Dobro, ali samo dok natočimo gorivo.

Brzo sam se pomaknuo naprijed i oslonio svoje iznošene kedsice na izbočinu koja je prolazila sredinom našeg starog karavana marke Pinto. Bio sam mršav i visok za svoje godine te sam sklupčao koljena prema prsima. Mama je rekla da sam sigurniji na stražnjem sjedalu, ali duboko u sebi znao sam da sjedenje na stražnjem sjedalu nema veze sa sigurnošću nego s radijem. Cijelo sam se vrijeme igrao s njim mijenjajući stanice, od njezinog dosadnog Perryja Coma do neke koja je puštala pravu glazbu.

Dok smo se tako vozili do benzinske postaje, mogao sam kroz snijeg vidjeti rub centra Mounta Vernona. Na tisuće točkica crvenih i zelenih božićnih lampica prostirale su se rubovima glavne ulice. Vrući, ljetni dani u državi Washington bili su veoma rijetki, no kada se dogode, rasvjetni stupovi prekriveni božićnim lampicama čine neobičan prizor. Vise tamo kao da spavaju u kakvom obrnutom zimskom snu, sve dok ih gradski radnik ne uključi i zamijeni one žarulje koje se nisu probudile. Ali sada, u prosincu, svjetla su obasjavala sve svojom čarolijom, ispunjavajući nas djecu prazničnim uzbuđenjem. 

Te sam godine bio više nervozan nego uzbuđen. Htio sam da to bude godina kada će se Božić napokon vratiti u normalu. Godinama su božićna jutra u našoj kući bila ispunjena darovima, smijehom i nasmijanim licima. Ali, moj je otac umro prije tri godine – i meni se činilo da je Božić umro zajedno s njim.

Prije očeve smrti nisam puno razmišljao o našoj financijskoj situaciji. Nismo bili bogati, nismo bili siromašni – jednostavno smo samo bili. Imali smo lijepu kuću u dobrom susjedstvu, topli obrok svake večeri, a jedne smo godine, kada sam imao pet godina, otišli čak i u Disneyland. Sjećam se priprema za let zrakoplovom. Ostali praznici kojih se sjećam bili su nekoliko godina kasnije kada me otac odveo do Birch Baya – koji je, iako zvuči egzotično, samo kamena plaža udaljena nekih sat vremena od naše kuće. Tada nismo željeli gotovo ništa, osim da budemo više zajedno.

Kada sam bio mali, moj je otac kupio gradsku pekarnicu – koja je bila u gradu od 1800. godine. Dugo je ostajao na poslu, ustajući skoro svakoga jutra prije nego što bi sunce (ili njegov sin) izašlo. Majka bi me spremila za školu, počistila malo po kući, uključila stroj za pranje rublja te ostatak dana provela s ocem u pekarnici.

Nakon škole otišao bih do pekarnice kako bih pomogao roditeljima. Nekih mi je dana trebalo manje od pola sata da stignem, ali obično je šetnja trajala duže. Najmanje nekoliko dana svakoga tjedna zaustavio bih se na rubu centra grada, na sredini mosta koji je prelazio preko autoceste I-5 te promatrao automobile i kamione kako jure. Mnogo je djece stajalo tamo i pljuvalo na cestu ispod mosta, nadajući se da će pogoditi automobil, ali ja nisam bio takvo dijete. Ja sam samo zamišljao da pljujem.

Često sam se žalio što sam morao toliko vremena provoditi u pekarnici, posebice kada bi me tata natjerao da perem zdjele i tave, ali potajno sam ga volio gledati dok radi. Iako su ga drugi nazivali pekarom, ja sam ga smatrao umjetnikom ili kiparom. Umjesto dlijeta, koristio je tijesto, a umjesto gline, koristio je glazuru – bez obzira na sve, krajnji je proizvod uvijek bio remek-djelo.

Tata i stric Bob izučavali su zanat u pekarnici njihova oca još kad su bili mojih godina. Nakon što bi navukli pregače, prali su naizgled beskonačnu količinu zdjela i tava te učili recepte poslije škole. U tatinu slučaju, nije dugo trebalo da pripravnik nadmaši učitelja. Tata je jednostavno imao talent za pekarstvo. Bio je jedini u obitelji koji je mogao udahnuti život receptima. Ubrzo su kruhovi i deserti gradske pekare bili na glasu kao najbolji u gradu. Tata je volio svoje kreacije gotovo onoliko koliko i svoju obitelj. 

Subote su bile posebne jer je moj otac najviše vremena provodio na glazuri i ukrašavanju kolača. Ne slučajno, bio je to i dan kada sam najviše i volio raditi s njim. Dobro, raditi je možda prejaka riječ jer sam nisam mnogo pekao. Vađenje kruha iz konvektomat peći nakon što se tijesto podiglo, bilo je najviše što me tata puštao da radim – ali pomno sam pratio svaki njegov korak i iskorištavao svoju ulogu službenog kušača glazura što je više bilo moguće.

* * *

Jednoga dana, baš usred kviza o savijači od jabuke, tatin nas je blagajnik (moja majka) prekinuo i pitao tatu može li doći i pomoći kupcu. To nije bilo skroz neobično – tata bi ponekad otišao u prednji dio pekarnice, najčešće u popodnevnim satima kada su se pećnice hladile, a mama bila na svakodnevnom putu do banke. Mislim da je to potajno bilo njegovo najdraže doba dana; bio je jedna jako prijateljska i druželjubiva osoba i volio je pratiti reakcije na licima kupaca dok su kušali njegove kreacije.

Toga dana gledao sam kako tata pozdravlja gospođu Olsen, koja se meni činila kao najstarija osoba u gradu. Bila je redoviti kupac. Dok ju je moja majka posluživala, primijetio sam kako bi se uvijek malo duže zadržala s njom, slušajući njezine priče. Pretpostavljam kako je mislila da je gospođa Olsen usamljena. Tata se odnosio prema njoj s istim poštovanjem. Toplo bi se nasmijao dok je pričao s njom, a ja bih primijetio kako se i na njezinu licu pojavljuje slabi nagovještaj osmijeha. Tata je imao takav učinak na ljude.

Gospođa Olsen došla je po samo jednu štrucu kruha, ali tata ju je pet minuta pokušavao nagovoriti da uzme sve, od njegovih Napoleon kolačića do njemačke čokoladne torte. Ona ga je uporno odbijala, a on je inzistirao govoreći da kuća časti. Naposljetku je popustila, a lice joj se razvuklo u osmijeh od uha do uha. Rekla mu je da je preljubazan. Sjećam se riječi ljubazan, koja mi se činila tako jednostavnom, a opet tako iskrenom. Moj je tata bio ljubazan. Nakon što smo joj zapakirali kruh i ostale poslastice, gospođa Olsen je posegnula u torbu i izvukla novac koji nikada prije nisam vidio. Nije mi se činio kao papirnati novac nego je bio više poput kupona – osim što mi nismo nudili kupone. Kada se okrenula i uputila prema vratima, srce mi je počelo užurbano lupati. Zar je tata bio nasamaren ispred mojih očiju? Pekarnica je plaćala naše račune (i što je još važnije, moje darove). Došuljao sam se do oca koji je stajao za blagajnom i, ne razmišljajući da me gospođa Olsen može čuti, prošaptao:
- Tata, to nije novac.

Gospođa Olsen se naglo zaustavila i pogledala u mog oca. On je, pak, buljio u mene:
- Eddie, otiđi iza, molim te, odmah. - Njegov je glas bio odlučan. Zatim se toplo nasmijao i suosjećajno kimnuo gospođi Olsen, a ona se okrenula i nastavila prema izlazu. Znao sam da sam u nevolji.

Dok sam koračao u stražnji dio pekarnice, moje je lice bilo vruće od pećice ispred koje sam stajao.
- Eddie, znam da nisi imao loše namjere, ali znaš li u kakvu si neugodnu situaciju doveo gospođu Olsen?
- Ne - odgovorio sam. - Stvarno nisam znao.

- Eddie, gospođa Olsen je naš vrlo dobar klijent. Njezin je muž preminuo prije godinu dana i teško spaja kraj s krajem. U pravu si, ono što mi je dala nije novac, ali je poput novca onim ljudima kojima novac treba. Zovu ih bonovi za hranu kojima joj naša vlada pomaže da kupi hranu dok ponovno ne stane na noge. Ne pričamo o tome ispred nje jer ona ne voli što mora druge pitati za pomoć.

Tata mi je objasnio da naša obitelj nikada ne bi primila pomoć ni od koga, posebice ne od vlade, ali da je mnogo dobrih ljudi kojima je ta pomoć bila nužna. Odmah sam se sažalio nad gospođom Olsen – nad svima koji su se trebali osloniti na druge za takvu vrstu pomoći. I bio sam sretan što se mi nikada nećemo naći u takvoj situaciji.

Nekoliko mjeseci kasnije dobio sam priliku da pokažem ocu da sam savladao gradivo. 

Mama je još jednom bila na putu za banku, a ja sam bio u trgovini gdje sam stavljao svježe čupavce u izlog, dok je tata posluživao kupce. Gledao sam, kako još jednom, prihvaća smiješne kupone kao način plaćanja – ovoga puta od nekog tipa koji je kupovao kruh, pitu i tucet kolačića. Ali, taj je put moj otac bio potpuno tih, bez toplih osmijeha, prijateljskog čavrljanja ili prijedloga ukusnih deserta.

Nakon što je kupac otišao, bio je moj red za postavljanje pitanja. Slijedio sam ga iza.
- Što nije u redu, tata?
- Poznajem tog čovjeka, Eddie. Sposoban je za rad, ali on ne želi raditi. Netko tko može zarađivati nema nikakvo pravo uzimati od drugih.

Polako sam shvatio da je moj otac, koji je odrastao u siromaštvu i koji se borio za sve što imamo, stalno odbijao pomoć koju su mu drugi nudili. Teško je radio kako bi izgradio posao i kako bi skrbio za svoju obitelj. Vjerovao je da bi i drugi trebali činiti isto. 

Ne znam je li moja majka odrasla s istim stavom kao i moj otac ili ga je prihvatila nakon svih godina suživota s njim – ali imala je isto mišljenje. Kada je on umro, bilo nam je strašno teško, ali ona je odbijala pitati bilo koga za pomoć.
- Prebrodit ćemo ovo nekako, Eddie - rekla mi je puno puta. - Sada nam je malo teško, ali ima toliko drugih kojima je pomoć potrebnija nego nama.

Kao i obično, mama je bila optimist. Malo teško nije ni približno moglo opisati kako smo štedljivi postali. Kada bismo izašli na večeru, što je bilo samo u vrlo posebnim prigodama, uvijek bi me upozorila prije dolaska konobarice:
- Zapamti, Eddie, nemoj naručivati mlijeko, imamo dosta kod kuće. Nema potrebe biti rasipan.

Znao sam da to nije imalo veze s rasipnošću nego s novcem. Uvijek je bila riječ o novcu. Mama je radila naizgled beskonačan broj sati na naizgled beskonačnom broju poslova, naša je kuća propadala brže nego tatine poznate piroške od jabuka, a ja nisam dobio hvalevrijedni božićni dar sve od milenijske letjelice iz serijala Zvjezdane staze prije dvije godine.  

Ali, ove će godine biti drukčije. Odlično sam se ponašao već mjesecima. Iznosio sam smeće prije nego što bi mi mama rekla da to učinim, kod kuće sam demonstrirao svoje usavršene vještine pranja posuđa, u principu, činio sam sve kako ona ne bi imala nikakvog povoda da mi za Božić ne pokloni bicikl koji sam zaslužio.

Ipak, ništa nisam želio prepustiti slučaju. Svaki put kada bi netko od rođaka ili susjeda upitao što želim za Božić, pobrinuo bih se da je majka u blizini kako bi mogla čuti moj lijepi, uglađeni odgovor:
- Crveni Huffy bicikl, s crnim banana-sjedalom.

* * *

Fordov glasni motor prenuo me iz razmišljanja. Bili smo na glavnoj ulici i nekada udaljena svjetla sada su žarko svijetlila kroz naše zamagljene prozore. Gledajući kroz stražnji prozor, pokušao sam odgonetnuti gdje se nalazimo, ali vidio sam jedino odraz svoje prljavoplave kose.  Mama je vozila pažljivo iako je centar grada izgledao potpuno prazan. Upalilo se crveno svjetlo na semaforu ispred nas te je polako zaustavila automobil.
- Eddie, pogledaj - prstom je pokazala kroz suvozačev prozor.  

Rukom sam pokušao obrisati vlagu koja se nakupila na staklu. Zaustavili smo se baš ispred velikog izloga trgovine sportskom opremom, Richmond's Sporting Goods, mjesta gdje sam prvi put ugledao Huffyja o kojemu sam sanjao čitavu godinu. Moj je pogled stručno pretraživao izlog, od bejzbol palica preko rukavica, do sanjki, do… tada sam ga ugledao. Huffy. Moj Huffy. Njegov žarkocrveni okvir, sjajne kromirane ručice i crno banana-sjedalo prekrasno su svijetlili kroz snijeg i maglu. 
- Vau! - Bila je to jedina riječ koje sam se mogao sjetiti. 

Mama više nije gledala bicikl, promatrala je mene u retrovizoru. Nisam joj vidio usta, ali znao sam da se smiješi. I ja sam se nasmijao. Na radiju je svirao Perry Como. 
- Želiš li utočiti gorivo? - upitala je nekoliko minuta poslije kada smo se zaustavili na stanici za samoposluživanje. Često smo točili gorivo jer je naš pinto uvijek bio žedan i jer je mama obično imala dovoljno novca samo za pola rezervoara.
- Može - odgovorio sam, skačući preko sjedala i slijedeći je kroz vrata. - Mogu li uzeti nekoliko slatkiša Red Winesa kada odem platiti?
- Žao mi je, Eddie - rekla je nježno. - Imam novca za slatkiše, ali ne i za stomatologa. - Nasmijala se.  - Sad bježi. - Znao sam da nema novca za stomatologa, ali njezina me isprika nije zavarala. Znao sam da nema novca ni za slatkiše.

Uputio sam joj najnezadovoljniji pogled koji sam imao. Ipak, duboko u sebi još sam se nadao. To što nije imala novca za slatkiše moglo je značiti da štedi za nešto drugo. 

Moj bicikl.

Priče su preuzete iz knjige BOŽIĆNI PULOVER, Glenna Becka u izdanju Naklade Ljevak