Kako su 'mračne sile' Srednjeg vijeka pobile stotine - zvonara

Puremtgo.com

Priznajte, barem jednom u životu ste pokušali sastaviti listu najgorih poslova na svijetu. Ako zbog ničeg drugog, onda samo zbog toga kako bi svoj posao mogli staviti na prvo mjesto i poentirati: 'Eto, baš ja radim najgori posao na svijetu'.

No, čime se god bavili, nekako smo poprilično sigurni da na svoju listu nikada niste uvrstili zanimanje crkvenog zvonara. Crtica iz povijesti koja slijedi vjerojatno će vas poprilično iznenaditi i šokirati i da, uvjerit će vas da je biti zvonar nekada bilo zanimanje dostojno horor filmova.

Godine 1749. Benjamin Franklin predstavio je gromobran. Naime, kako su zgrade postajale sve više, tako je postojala i sve veća opasnost od munja koje su, inicirajući požar, znale uništiti i cijele gradove. Gromobrane koristimo i danas, a Franklin je 36 godina nakon predstavljanja gromobrana postao predsjednik SAD-a.

Praktički sve dotad ljudi su munje dovodili u vezu s Bogom koji je na taj način ili kažnjavao ili iskazivao naklonost. No, kako su im te 'Božje' munje uništavale gradove, ljudi su se od njih pokušavali obraniti na najrazličitije načine. I pritom su obično pogibali. U velikim brojevima.

Nego, vratimo se mi u Srednji vijek. S obzirom na snagu Crkve, najviše točke u svakom gradu tada su predstavljali zvonici, pa su tako za vrijeme nevremena najviše stradali upravo oni. Crkva je pak to odlučila riješiti na tada sebi vrlo svojstven način.

Početak kobne tradicije

Tada je naime prevladavalo vjerovanje da je grmljavina medij kroz koji se objavljuju zle sile i kroz koji Bog iskazuje svoje nezadovoljstvo. Kako protiv toga? Pa, odlučili su crkveni poglavari – zvonjavom.

Dakle, oluja bjesni nad gradom, a jadni zvonar mora na zvonik potezati zvono. Užem koje je natopljeno vodom. Jer, hej, što bi se loše moglo dogoditi?

YouScribe.com

Kler je bio toliko uvjeren u snagu zvonjave i zvona da su na njih ugravirali natpise poput 'Ja krotim munje' ili pak 'Protjerujem munje i zle duhove'. Crkvi su se u njenoj borbi protiv zloduha pridružili čak i 'ljudi razuma' poput Renea Descartesa i Francisa Bacona. Oni su predviđali da će 'akustične smetnje zvonjave' kreirati 'neku vrstu energije koja će oslabiti munje'.

Logično, jedino čemu je zvonjava za vrijeme oluja pridonijela bilo je drastično povećanje smrtnosti među zvonarima. Jadni zvonari toliko su umirali na svojim radnim mjestima da su mislioci onog vremena pisali znanstvene radove kako bi dokazali da zvonjava više šteti nego koristi.

U jednom od njih, piše Upvoted.com, navedeno je kako je od 1750. do 1783. godine u Njemačkoj poginuo 121 zvonar, a spominje se i oluja koja je odnijela sedam života. Tri su pripadala zvonarima.

Zvonari su dakle pogibali suludim tempom. Zašto se onda fatalna tradicija uopće nastavila? Isti oni koji su došli na ideju da bi se oluje mogle tjerati zvonjavom to su objasnili time da zvonar očito ili nije počeo na vrijeme ili je svirao krivu melodiju. Da zvonjave nije uopće bilo, tvrdili su, crkva bi pretrpjela mnogo veću štetu. Zvonari koji bi preživjeli udar groma mogli su zaboraviti na plaću. Loše obavljen posao Crkva je odbijala platiti. 

Tumblr

U pravom kršćanskom duhu, susjedna mjesta su se čak natjecala u zvonjavi za vrijeme oluja ne samo kako bi otjerala oluju, već i kako bi ju otjerali u smjeru susjednog mjesta.

Konačna zabrana

Izum Benjamina Franklina nakon nekoliko je desetljeća 'razoružao' čak i crkvene poglavare. On je naime znao da će naići na otpor u crkvenim krugovima, pa je izum gromobrana također pripisao – Bogu. Rekao je kako je Bog ljudima poslao gromobran kako bi se zaštitili od zloduha koji se manifestiraju u obliku munja.

Benjamin Franklin