Druga priča iz knjige Božićni pulover o malom Eddieju

Bio je Badnjak i, kao i obično, mama je radila. Bila je kuharica u lokalnoj srednjoj školi, ali za blagdane bi uvijek našla dodatni posao ili dva u trgovačkom centru. Nakon škole uvijek sam bio sam kod kuće, a to ju je uvijek brinulo. Mrzila je što me ostavlja samog. Ne zato što se nisam mogao brinuti za sebe nego zato jer je znala da sam vrlo sličan svom nestašnom djedu – koji je smislio predbožićnu tradiciju koju sam se upravo spremao započeti: operaciju tajni pogled. 

Jednog Badnjaka, prije nekoliko godina, djed i ja ostali smo sami kod kuće. Tata je još bio u pekarnici gdje je dovršavao kroasane i kolače, koji će ubrzo mamiti uzdahe na stolovima diljem grada. Mama i baka otišle su u crkvu. Obično bi vodile i djeda ili mene, ali budući da je Božić te godine padao na ponedjeljak, nekako ih je uvjerio da će sutrašnja božićna misa vrijediti za oba dana. Puno sam toga imao naučiti od njega.

- Eddie, hoćemo li se kartati? - obratio mi se čim su se zatvorila ulazna vrata. 
- O ne, evo nas opet, pomislio sam. 

Djed je obožavao kartati. Ne, povlačim što sam rekao, obožavao je pobjeđivati u kartanju. I uvijek je pobjeđivao. Štoviše, toliko je puta pobijedio da je postalo skoro pa nepisano obiteljsko pravilo da nikada, ama baš ni po koju cijenu, ne smiješ pristati na partiju karata s njim. Bilo je to kao da hranite divlju životinju; na prvu se može činiti kao dobra ideja, ali uvijek na kraju požalite. Vjerovao sam da djed pobjeđuje u kartanju jer je bio jako dobar igrač, ali te sam godine bio dovoljno star da spoznam kako pobjeđuje jer vara. Možda varanje nije prava riječ: djed je imao sistem. Slično kao brojanje karata kod ajnca, njegove metode nisu bile nužno ilegalne, ali ih nije ni otkrivao.

Kad god smo igrali, uvijek se više koncentrirao na otkrivanje rupa u vlastitom sistemu nego na to da me pobijedi – iako to nije nikada predstavljalo problem. Odigrao bih kartu, a on bi je vratio nazad u moje ruke i rekao:
- Ne, ne želiš igrati tu kartu.
U početku sam mislio da mi samo želi pomoći, ali kasnije sam shvatio da ga ne zanima lovina nego sam lov. Nikada se nisam osjećao kao da se zaista kartamo nego kao da sam njegov pokusni kunić. Smatrao sam da koristi naše igre kako bi usavršio svoj sustav te tako lakše pobijedio prijatelje na njihovoj tjednoj partiji karata, ali ga to nikada nisam izravno pitao i on mi to nikada nije potvrdio.
- Siguran si da ne želiš igrati?“ ponovno je upitao. 
- Oprosti, djede. Možda kasnije.
- Kako hoćeš. Ali danas se osjećam posebno ranjivo. Mislim da imaš dobru šansu da me pobijediš. - Djed je bio jako dobar lažljivac. - Ali, ako si siguran da se ne želiš kartati...
Spustio je glas dok me gledao sa siguran sam da sam više ja dijete nego ti pogledom.
- Možda mogu smisliti da radimo nešto drugo.
- Što? - upitao sam, što je ustvari značilo ja sam za! Djed je bio sklon upadanju u razne vrste nevolja i ja sam u tome uživao. Njegove su ideje skoro uvijek bile kodno ime za neku razrađenu spletku koju je tjednima smišljao.
- Slijedi me - rekao je, a zaigrani ton njegova glasa potpuno je iščeznuo. Ozbiljno je shvaćao svoje planove. Kad god bismo krenuli u neku od njegovih misija, bez obzira na to kako apsurdna ona bila, trudili smo se što je više moguće da nas nitko ne uhvati. U rijetkim slučajevima kada bi se to dogodilo, on je vješto primjenjivao vrlo kompleksnu, provjerenu strategiju: poriči, poriči, poriči. Iznenađujuće, većinom bi se izvukli jer odrasli jednostavno nisu željeli vjerovati da tako nešto odrastao čovjek uopće može učiniti. 

* * *

Sada, u kući na farmi, u ranoj fazi još jedne tajne misije, djed je hodao s ciljem. Pokušao sam ga pratiti što sam bolje mogao, ali moje kratke noge morale su učiniti dva za svaki njegov dugi, elegantni korak. Zaustavili smo se tek ispred ormara gostinjske sobe. Bez riječi, djed ga je otvorio i svojom dugom rukom izvukao jedan od zapakiranih darova. Ostao sam bez riječi.

- Prva stvar koju zaljubljenik u Božić mora naučiti - rekao je ozbiljno - jest ta da dobri darovi nikada ne idu ispod božićnog drvca sve do božićnog jutra.

Raskolačio sam oči, a on je sad zavukao ruku iza košare za rublje i izvukao još jedan dar, malo veći od prethodnoga.
- O-hoo, baka je postala prepredena - smijuljio se, ponosan na sebe. Četiri dara kasnije završio je s izvlačenjem. - Dobro, Eddie, prisloni ovaj k uhu. Što misliš, što je unutra?

Uzeo sam kutiju, pažljivo, kako ne bih poderao omot ili zgužvao mašnu. Na naljepnici na prednjem dijelu pisalo je: „Za djeda, od bake“. Prislonio sam je na uho, ne znajući što bih to točno trebao čuti.
- Hmmm...- pretvarao sam se da razmatram razne mogućnosti u svojoj glavi iako zapravo nisam imao pojma što radim. - Ne znam. Stvarno ne čujem ništa.
- Pusti mene da probam - jedva je susprezao uzbuđenje.

Pružio sam mu kutiju i on ju je prislonio uz glavu. Zatvorio je oči, lagano je protresao, zastao i izrekao svoju presudu:
- To je zimski kaput. Smeđi.
- Stvarno? - bio sam šokiran. - Kako znaš?
- Mogu ga čuti. Sada mi pruži onaj tamo.
Podigao sam kockastu kutiju, položio je u njegove prevelike ruke i pratio kako ponavlja isti proces: slušaj, protresi, zastani, pogodi.
- Ovo je uvijač za kosu. Jedan od onih otmjenih koji se sami ugase.
Bio sam zapanjen. Ne zbog uvijača za kosu nego zbog djedove samouvjerenosti. Nije bilo ni trunka sumnje u njegovu glasu. Pitao me još za preostala dva dara te je ponovio sad već poznatu rutinu. Prislonio sam kutije k uhu kako bi nešto, bilo što, čuo, ali obje su bile tihe.

Djed je sjedio na podu kraj dara za kojeg je rekao da je nova čajanka za moju mamu.
- Dođi ovamo, Eddie, i sjedni kraj mene. Želim te nešto naučiti. Ovo je umjetnost Božića - Nasmijao se dok je čarolija plesala u njegovim očima. - Neki će reći da je ovo što ću ti pokazati crna magija, ali ja je smatram više crvenom i zelenom.
Doklizao sam se do njega.
- Mislim da je vrijeme da napokon shvatiš pravu čaroliju Božića.
- Djede, već je znam. Nisam više malo dijete.
- Ne govorim o tome. Čarolija je sama od sebe stvarna, ali ponekad joj zatreba malo pomoći. I to je ono što ja radim. Ja sam...pomagač. To je isto kao tatin kruh. Kvasac i brašno mogu se podići sami, ali ništa se neće dogoditi ako tvoj tata ne stavi tijesto u pećnicu. To sam ja. Ja sam kao pećnica za božićne darove. - To je bio moj djed u punome sjaju.
Ne čekajući da vidi jesam li razumio njegovu šifriranu analogiju, podigao je kockasti dar, okrenuo ga naopačke i lagano izdahnuo na komad ljepljive trake koji je papir držao zatvorenim. Traka se podigla pod njegovim vlažnim dahom. Zatim je lagano noktom počeo podizati njezin rub, sve dok nije bio siguran da je može odlijepiti bez kidanja omota. Papir se besprijekorno otvorio, bez pukotina.

Oči su mi vjerojatno bile velike poput kotača bicikla dok sam pratio njegov sljedeći korak: položio je dar na tepih, uvukao ruku kroz otvoreni dio omota te lagano gurnuo kutiju prema van. Tada mi ju je pružio.
- Otvori je -  rekao je - ali oprezno.

Podigao sam poklopac, pomaknuo crveni ukrasni papir i pronašao keramičku orijentalnu čajanku s četiri male šalice. Točno ono što je moja mama htjela i točno ono što je moj djed predvidio premda je sad bilo očito da je to manje bila pretpostavka, a više činjenica. Nastavili smo s otvaranjem ostalih darova. Neki su bili višestruko omotani trakom, što je zahtijevalo strpljenje; djed me podsjećao da je to vrlina. Drugi su bili zamotani tako čvrsto da smo ih morali okrenuti naglavačke kako bi izgurali kutiju van. Jedan po jedan, sve smo ih odmotavali i ponovno zamotavali. Kasnije sam saznao da je moj djed, do dolaska Božića, sve svoje darove otvorio najmanje tri puta. Nakon što smo završili, oprezno je vratio svaki dar na njegovo prvobitno skrovito mjesto te smo sišli dolje. 

Nisam ni slutio da nismo bili ni blizu kraja. Ispod božićnog drvca nalazila se gomila zamotanih darova. Sve smo ih otvorili. Nije bilo važno za koga su ili odakle su. Otvorili smo ih, razgovarali o njima, a nekad smo se čak njima i igrali. Zatim smo ih ponovno zamotali te ih pažljivo vratili na ispod drvca, točno onako kako smo ih i našli.

Djed me natjerao da se zakunem na čuvanje tajne, ali nije ni trebao to tražiti. Znao sam da će operacija tajni pogled omogućiti božićnu čaroliju i u predstojećim godinama i nije mi padalo na pamet da je upropastim. Djed je bio pravi majstor, a ja sam, baš kao i moj otac koji je naučio peći, ubrzo postao njegov vrlo vješt učenik. 

* * *

S obzirom na to da je mama još imala bar nekoliko sati posla, znao sam da imam dosta vremena da obavim ovogodišnju operaciju. Prijašnjih Božića mama i ja smo se konstantno, iako to nismo nikada otvoreno priznali, igrali mačke i miša. Ona bi pronašla odlično skrovito mjesto, ja bih pronašao njezino odlično skrovito mjesto. Ona bi našla bolje mjesto, ja bih ga opet pronašao. Možda nisam bio dovoljno vješt u vraćanju darova na točno mjesto gdje sam ih i pronašao jer je ona uvijek znala koja su od njezinih skrovitih mjesta bila provaljena. 

Ove sam godine, pretražujući dno njezina sobnog ormara, čvrsto odlučio da neću za sobom ostaviti niti najmanji trag. Naposljetku, imao sam dvanaest godina i bio sam siguran da napokon mogu obaviti operaciju jednako dobro kao i djed. Dok mi je ruka pretraživala stražnji dio ormara, potajno sam se nadao da neću tu pronaći svoj dar. Ako može stati u ormar, to znači da nema nikakve šanse da je to bicikl koji je bio jedini dar koji sam želio te godine. Nadao sam se da ću pronaći račun – a znao sam da je mama dovoljno pametna da i njega sakrije. 

Rukama sam pažljivo pretraživao svaku udubinu i pukotinu u dnu ormara. I tada sam je napipao. Kutiju. Malu. Nezamotanu.
- O, mama je postala zaboravna - nasmijao sam se i izvukao kutiju iz tame. Poklopac je bio prekriven tankim slojem prašine. Kako je nikada prije nisam pronašao?

Nježno sam maknuo poklopac, pazeći da ne ostavim otiske u prašini, u slučaju da je to samo jedna dobro smišljena majčina zamka. Čim sam maknuo ukrasni papir, shvatio sam da nije. Odmah sam prepoznao predmet koji se nalazio unutra. Bio je to očev omiljeni stari sat marke Hamilton. Na remenu se još mogao osjetiti slabi miris njegove kolonjske vode Old Spice. Sjetio sam se trenutka kada sam posljednji put vidio taj sat. Bilo je to prije četiri godine, odmah nakon što je jutarnja snježna oluja odgodila početak škole. Bio je ponedjeljak, a pekarnica je bila zatvorena. Tata je bio kod kuće, čučeći je stajao ispred mene i učvršćivao plastične vrećice na moje cipele. Moji su prijatelji imali prave zimske čizme, ali moj je otac smatrao da su one samo bacanje novca s obzirom na količinu praznih vrećica od kruha koje su ležale svugdje po kući, a koje su za to bile idealne. To mi je mogao biti dobar znak da nismo bili Rockefelleri – ali tada mi je to imalo smisla. 

Dok je tako navlačio gumicu preko mojih cipela kako bi učvrstio vrećice na moje mršave gležnjeve, rukav mu se zadigao otkrivajući sjajni sat marke Hamilton. Zurio sam u sat, shvaćajući da već ozbiljno kasnim u školu i strahujući od trčanja preko bljuzgavog snijega u klizavim, plastičnim vrećicama na nogama. Možda su bile vodonepropusne, ali nisu baš bile poznate po dobrom prianjanju za tlo.
- Tata, stvarno moram ići. Zakasnit ću - inzistirao sam, nadajući se da će odustati od navlačenja vrećica i da će me odvesti automobilom.
- Žao mi je, Eddie, radije bih da zakasniš nego da sjediš čitav dan u školi s hladnim i mokrim nogama. Daj mi još sekundu.

Tata je napokon završio vezivanje mojih vrećica-čizama te sam izletio kroz vrata na hladnoću. Kašnjenje u školu bilo je odlično opravdanje za trčanje, ali zapravo sam želio, što je brže moguće, nestati iz njegova vidokruga kako bih mogao otrgnuti glupe vrećice s nogu. Jednom sam zabunom došao u školu s njima na nogama i prošli su mjeseci dok me moji prijatelji nisu prestali zadirkivati. Krušna vrećica Ed bio je moj prvi nadimak, koji se brzo pretvorio u drugi koji je bilo lakše zapamtiti: Krušni Eddie. Došlo je i proljeće, i tek tada su svi napokon zaboravili taj događaj. Nisam bio voljan opet ih na to podsjećati.

* * *

Hamiltonova druga kazaljka, koja je nekoć simbolizirala kako sam tog snježnog zimskog dana očajnički želio pobjeći od oca, sada je stajala nepomično, rugajući mi se. Da bar nisam tako brzo trčao u školu taj dan. Vrijeme sada više nije bilo bitno. Pažljivo sam vratio sat u kutiju, ispravio ukrasni papir te ga vratio na originalno mjesto. Pitao sam se kako jedno tako snažno sjećanje na oca može biti skriveno u tako mračnom i osamljenom ormaru, ali skrovište se činilo prikladnim.

Prije nego što sam krenuo istraživati malo kreativnija skrovišta, odlučio sam provjeriti još jedno očito: mamin krevet. Znao sam da su šanse male, ali ne bih si mogao oprostiti da je moj dar bio toliko blizu, a da ga nisam vidio. Legao sam potrbuške na pod te se grčeći uvukao pod plahte i ušao u tamu. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se naviknem na mrak, ali nakon toga sve se činilo poznatim. Nekoliko kutija cipela, dijelova za proširenje stola, šivaći pribor i... čekajte, što je to? Ugledao sam kutiju koju nikada prije nisam vidio. Bila je pristojne veličine i sjajna. Zapamtio sam njezinu točnu poziciju prije nego što sam je izvukao na svjetlo. 

Bila je šira od kutije za cipele i mnogo dublja. Na ceduljici na poklopcu, napisano maminim rukopisom, stajalo je jednostavno božićni računi. Zar je to moguće? Zar je moguće da je tako jednostavno? Ruke su mi se tresle u iščekivanju. Lagano sam povukao poklopac i provirio unutra gdje se nalazio samo jedan račun. Nemoj biti razočaran, pomislio sam. Jedan bicikl, jedan račun. Brzo sam ga odmotao, nadajući se da će pisati naziv trgovine Richmond's na vrhu, ali nisam vidio naziv nikakve trgovine. Zapravo, račun nije sadržavao opis predmeta, cijenu ili datum. Umjesto toga, rukom je bilo napisano: Hej, gospodine Znatiželjni. Možeš prestati s potragom. Tvoj dar ti je čitavo vrijeme ispred nosa, ali nećeš ga nikada pronaći.

To nije moguće. Ne samo da je mama upotrijebila obrnutu psihologiju nego me čak njome i pobijedila. Djed bi bio jako razočaran. Odjednom mi je pala na pamet slika kako me uči pravilnom odljepljivanju ljepljive trake. On nikada ne bi bio poražen na ovako jednostavan način. Osjetio sam nalet obnovljene energije. Možda sam izgubio bitku, ali ne i rat.

Ponovno sam presavio maminu poruku točno onako kako je bila prije, stavio je nazad u kutiju te je vratio na isto mjesto ispod kreveta. Ako mama ne zna da sam pronašao njezinu poruku, onda tehnički nisam ni izgubio. Uz malo sreće, moj ponos i djedova čast mogli su biti sačuvani. 

Priča je preuzeta iz knjige BOŽIĆNI PULOVER, Glenna Becka u izdanju Naklade Ljevak