Zabranjeni poluotok: Tvrđava Muzil bila je zatvorena za civile

Podvodni labirinti ispod, a iznad, na kopnu, deseci nikada osvojenih tvrđava, ostaci čak četiriju različitih kultura, ukupno 180 hektara na koje je tijekom 200 godina kročio rijetko koji civil. Muzil me oduvijek mamio.

Dobivanje dozvole za posjet poluotoku koji je dva stoljeća bio vojnopomorska strateška točka, a vojska ga je napustila tek 2007. godine, u početku je izgledalo kao nemoguća misija. Borba je trajala mjesecima. A onda smo dobili zeleno svjetlo i krenuli u otkrivanje tajni najvišeg pulskog brda. S desne se strane duž cijelog puta protezao visok bedem, a s lijeve se kroz gustu šumu u daljini tu i tamo jedva naziralo more. Nigdje nikoga. Dolazimo do znaka na kojem piše “Zabranjen prolaz”, ali mi prolazimo. Malo dalje, nas pred rampom dočekuju stražari u vojnim uniformama. Sumnjivo nas gledaju. 

Nitko im nije rekao da dolazimo. Pokazujemo dokumente koji bi nam trebali omogućiti ulaz, ali nas i dalje ne puštaju. Potrebno je još nekoliko provjera i telefonskih poziva. Vraćaju nas natrag na ulaz u Muzil. Razgovaramo s bojnikom koji nas još malo stopira, a onda napokon daje dozvolu da straža podigne rampu. Poluotok je samo naš. 

Klisure koje ga okružuju visoke su i po 30 metara. U njima su ukopani otvori u kojima su držali obalne topove, a služile su i  kao zakloni za podmornice. Na jednoj od njih uklesan je broj 500. Pokušavam zamisliti vojnika koji s ponosom upisuje preostali broj dana do odlaska iz vojske i povratka kući. Generacije nakon Drugog svjetskog rata mornaricu su služile pune tri godine. U uniformi su proveli više od 1000 dana. Zato ne čudi što bi neki na nekoliko sati pobjegli preko bodljikave žice u vanjski svijet, u grad. 

Međutim, morali su  biti i oprezni i hrabri. Za takve su pothvate riskirali veliku zatvorsku kaznu. 

Podzemne je tunele počela graditi Austro-ugarska, a nastavila Jugoslavija

Na sjevernom se dijelu poluotoka penjemo na Marie Louise - najveću utvrdu kružna tipa na Jadranu i šire, strahovite paljbene moći. Sagradili su je Austrijanci 1820. godine, dok je Pula bila glavna ratna luka Habsburške Monarhije. Kamenim se stubama penjemo na prvi kat, skrećući putem čas lijevo, čas desno. Sve je prepuno kazamata, ojačanih prostorija sa zidovima debelim oko metar i pol, u kojima su stajali topovi. Smješteni u krug, prate oblik tvrđave.

- Utvrdu je nekada opsluživalo 50-ak vojnika. Za vrijeme opsade u njoj su, zahvaljujući zalihama hrane, mogli izdržati 90 dana. Vode je bilo bilo dovoljno za više od 120 dana jer su preko krova kišnicu skupljali u bunaru – otkrio nam je Vladimir Đurišić, kojeg nam je za vodiča dodijelio Grad Pula. Popeli smo se na drugi, zadnji kat tvrđave, na kojem je topnički toranj. Budući da je Marie Louise na 50 metara nadmorske visine, imali smo što vidjeti. Pogled je pucao na nedirnute plaže, šumu i kilometar dugačak lukobran. Radnici su ga počeli graditi 1908. godine na dubini od 30 metara. Zbog preslaba poznavanja fizikalnih zakonitosti i prenaglog izranjanja iz vode, 20 ih je tada umrlo od dekompresijske bolesti.

- Da nemamo taj lukobran, malo jači plimni val donio bi nam more do Arene - rekao je jedan od bojnika koji su nas pratili. Opet smo se spustili u dvorište, ali sasvim drugim putem. Uvjerena sam da bih sama satima tražila izlaz iz tog labirinta. Merie Louise je podzemnim tunelima spojena sa svim ostalim utvrdama na Muzilu, dok je sam poluotok tako povezan s otočjem Brijuni. U jednoj od stijena našli smo ulaz u podzemni tunel. Samo smo zavirili u njega. Nitko nije imao želju tumarati nepoznatim, vlažnim i mračnim hodnikom.

- Ovo je područje, kao i cijela Pula uostalom, puno podzemnih tunela. Počela ih je graditi Austrija radi zaštite svoje glavne ratne luke. Gradila ih je i Jugoslavenska narodna armija, a Italija, Njemačka i angloamerička uprava koje su tu bile nisu sagradile niti jedan - objasnio je Đurišić. 

Zatvorili smo dvorišna čelična vrata i pošli dalje. Vjetar je nosio mirise bezbroj biljnih vrsta koje rastu na tom području što je dugo bilo poput rezervata. 

Na samo nekoliko metara od nas, jato je paunova raširilo repove. Vidjevši nas, uznemirili su se i nestali u gustoj travi. Mi smo pak krenuli Dolinom suza. Taj je naziv uvala Brancorso dobila zbog mučne vojne vježbe za koje su se ročnici pod punom ratnom spremom morali penjati od uvale, uzbrdo po stijenama i strmom puteljku do 50 metara visokog brežuljka. Nama nije pošlo za rukom uspeti se tom mučnom vojničkom rutom zbog neprobojne makije koja je zakrčila stazu. Zbog toga smo se uputili na utvrdu Muzil na 80 metara nadmorske visine, na najvišoj točki pulskog akvatorija. Uspinjemo se kružnim stubama kojima nema kraja. Putem me zabavlja iščitavanje imena vojnika kojima su išarani zidovi Žajo, Pile, Kengur... 

Na platou na koji smo izbili je “tiha soba”. Savršeno je zvučno izolirana i služila je za odavanje povjerljivih informacija. 

S krova se vidi cijela Pula u daljini, a za vedrog vremena kažu da se vidi sve do Cresa. Ali se ne vidi zato niti jedna građevina na poluotoku, samo zelenilo. Tek odozgo mogu doživjeti koliko je zapravo velik. Našla sam podatak da bi na njega moglo stati 156 pulskih Arena i sada to vidim. 

Vrijeme je za povratak. Ekipa mi putem pokazuje još i amfiteatar koji se koristio kao predavaonica i ljetno kino. U daljini se vidi i kamenolom. Navodno su tamo još minirana vozila koje je njemačka vojska ostavila potkraj Drugoga svjetskog rata. Taj je dio strogo čuvan i za posjet nismo dobili dozvolu. Zadnji put bacam pogled na prekrasne nedirnute plaže i tada se sjetim jedine priče o Muzilu koju mi je ispričao stric. On je služio vojni rok tamo 1985. godine. Sjećam se da je s ironijom govorio kako su plaže blizu, ali more daleko. Kupanje je naime bilo strogo zabranjeno. Nije smjelo ni pomisliti na odlazak na obalu. 

To i ne čudi kad se zna da je Muzil bio središte obuke za cijelu Jugoslaviju, zemlju s više od 20 milijuna stanovnika, pa su od tisuća vojnika mnogi bili neplivači. Ponovno smo pred onom istom kućicom na ulazu. Pred njom još stoje stražari. Sada više nisu ozbiljni kao na početku. Na kraju ih pitam mogu li mi pokazati “Baywatch” - najomiljeniju stražarnicu na Muzilu. Navodno su s nje generacije jugoslavenskih i hrvatskih vojnika promatrale razgolićene kupačice na plaži Valovine koja je na civilnoj strani ograde. Nisu htjeli. Samo su se nasmijali. 

Vlada Repuplike Hrvatske i Istarska županija osnovali su 2003. godine tvrtku Brijuni rivijera s ciljem da od Muzila stvore elitno turističko odredište. Brijuni rivijera bi tako uskoro trebali predati Muzil u 66-godišnju koncesiju privatnom investitoru. Za “obične” građane nakon toga Muzil možda i dalje neće postojati.