Varate se ako mislite da mi eurorealista nemamo, (mediji prikazuju se samo dvije strane, ili smo eurofobi, ili smo eurofanatici – što nije točno). Problem sa eurofobima i eurofanaticima je taj što oni ne/vjeruju u EU – nikakvi argumenti tu neće pomoći jer svoj pro/kontra europski stav temelje isključivo na vjerovanju – kako možete pobijati vjerovanje?! Tako primjerice prvi ne traže raspravu jer oni "znaju" da je ulazak u EU veleizdaja, ovi drugi idealiziraju svijet i europske države i sa globalnim gađenjem komentiraju sve što ima predznak nacionalnog. One koji kritički promišljaju implikacije ulaska u EU proglašava se euroskepticima a čini se da su ti najbliže eurorealistima, prije svega zato što kritično promišljanje (sumnja) nije samo po sebi loše. Baš zbog tog nedostatka kritične misli već duže vrijeme mi možemo krasti, lagati i kukati, ali strategijski promišljati - ni u kom slučaju. Za to nam nisu krivi drugi – nego naša politička elita i mediji, pa mi skidamo gaće prije nego li nam se kaže. Čini se da oba izbora donose puno lošeg, a nijedan ne nudi ništa dobro. U stvari put samostalnosti je jedini dobar ali isključivo pod uvjetom ako znamo što hoćemo, nije dovoljno znati samo ono što nećemo i mahati zastavama-inače smo tek onda n.j.bali. I da zaključim, čini se da ćemo (zbog izostanka racionalne rasprave) odluku donositi na razini intuicije, bilo da glasamo za ili protiv – meni intuicija govori da su neodlučni euroskeptici i (oni koji su nakon toga postali) europrotivnici, zapravo jedini eurorealisti. Nikakva propaganda (pa i ova gdje nam prikazuju idiotske inicijative a ne argumentirane rasprave) ovu činjenicu neće moći promijeniti. A evo i zašto – otkrivaju njemački novinari: http://www.youtube.com/watch?v=cA0z2RiWhzU