Koliko god bilo kontroverzno, ipak nije neobično da zahtjev za pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka mustača dolazi u mandatu Zorana Milanovića i iz kruga generala koji su bliski predsjedniku države.
Možda su generali naprosto podmetnuli predsjedniku Zoranu Milanoviću zahtjev za pomilovanjem Josipa Perkovića i Zdravka Mustača kako bi ga doveli u neugodnu situaciju, pa čak i kompromitirali u javnosti, nakon što je već odbio tristotinjak zahtjeva za pomilovanjem, a i nakon što se blamirao s lex Perkovićem.
A možda je to naprosto bio Milanovićev dogovor s njemu bliskim generalima u akciji koja bi se mogla smatrati epilogom serijala lex Perković. Milanović je kao premijer odbijao izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, kompromitirajući svoju poziciju u Vladi, koaliciji i među biračima, a sada bi trebao pomilovati udbaške osuđenike i time formalno staviti točku na svoj angažman u tom slučaju.
Uglavnom, zasad svatko može birati tumačenje koje mu odgovara.
Signal s Pantovčaka?
Ili su generali, među kojima su i predsjednikovi prijatelji Ante Gotovina i Ivan Čermak, pritisnuli Milanovića, ili su dobili signal od Milanovića, s kojim na Pantovčaku stoluje i bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić, da je spreman pomilovati osuđene udbaše, uz poticaj takvih generalskih ikona kao što je Ante Gotovina.
Nitko Milanovića neće moći optužiti da je udbaš, a da pritom ne optuže i "heroja, a ne zločinca" Gotovinu.
Ipak, fokus cijele priče koja se naslanja na Milanovićevu blamažu iz 2013. godine sada se prebacio na raskol među generalima. Neki potpisnici inicijative odustaju, drugi se priključuju. A čak i Branimir Glavaš, kojemu je Milanović nedavno vratio odličja i s njim godinama bio u političkom dosluhu, sugerira svoju podršku Perkoviću.
Time se, međutim, Hrvatska ponovno našla zarobljena u raspravama o "herojima, a ne zločincima".
Kakvi zločini?
Jer, ne samo da inicijativu predvode generali koji su svojedobno bili optuženi pred Haškim sudom, pa i bježali od pravosuđa i policije, a njihove optužbe za ratne zločine pokrivale se zaslugama u Domovinskom ratu, već se sada udbaški zločini u zahtjevu za pomilovanjem pokrivaju zaslugama u obrani Hrvatske.
"Heh, što znači da su osuđeni za zločine", mudrovao je Pavao Miljavac, predsjednik Hrvatskog generalskog zbora, na N1 televiziji.
"Gledajte, oni jesu sigurno prikupljali i vodili evidenciju o mnogima koji su tada više disali prema Hrvatskoj, možda i prema onima koji su pripremali neke operacije u smislu stvaranja hrvatske države. To je činjenica", objašnjava Miljavac. "Ali ono što su činili kasnije za Hrvatsku, kada se država počela stvarati, imaju sigurno velike zasluge. To ja znam iz prve ruke".
Znači, možda je Perković osuđen za likvidaciju hrvatskih emigranata, ali je isto tako pomagao u stvaranju hrvatske države.
Pranje nedjela
I tako, umjesto da presuda za zločin u službi jedne države poništi zasluge za stvaranje druge, događa se obrnuto, a opet tako tipično za razmišljanja generala i dobrog dijela javnosti: da svi zločini mogu biti oprošteni i oprani zaslugama za stvaranje i obranu Hrvatske.
Zoran Milanović već je iskazao sklonost takvom razmišljanju.
Njegov konstantni rat s Haškim sudom, odbacivanje optužbi protiv nekih generala, poput Milivoja Petkovića, veće razumijevanje prema zločincima nego prema njihovim žrtvama, kao u slučaju Aleksandre Zec i Mhajla Hrastova, priskrbilo mu je divljenje i obožavanje nekih generala, pa čak i najtvrđe desnice.
A sada se našao pred iskušenjem da osuđene udbaše pomiluje zbog zasluga u Domovinskom ratu.
Pravi "profesionalac"
Josip Perković trebao bi tako dobiti pomilovanje zbog zasluga u obrani Hrvatske, kao što bi vjerojatno - da nije bilo Hrvatske - dobio priznanje za zasluge u zaštiti jugoslavenske države. Kao pravi, kako mu tepa Miljavac, "profesionalac", jednu službu zamijenio je drugom, jugoslavenski režim onim hrvatskim, nadajući se da će mu nedjela počinjena u službi komunističke države biti izbrisana aktivnostima u stvaranju hrvatske države.
Generali sugeriraju da je Perković bio domoljub. No ako je bio hrvatski, onda je isto tako bio i jugoslavenski. Premda je logičnije zaključiti kako "profesionalci" ne mogu biti domoljubi, već samo službenici režima. Jedan je režim spašavao od raspadanja, a kad je to bilo osuđeno na propast, prebacio se na onaj drugi.
Kao što to "profesionalci" rade.
I zato je zahtjev za pomilovanjem apsolutno promašen.
Povezivanje Hrvatske sa zločinima
Josip Perković nije, kao u slučaju nekih hrvatskih generala, osuđen za zločine u Domovinskom ratu, već za zločine počinjene u službi jugoslavenskog režima. Pravdati te zločine nekakvim zaslugama u stvaranju i obrani hrvatske države, znači ponovno povezivati Hrvatsku sa zločinima i zločincima.
Domovinski rat tako bi bio povezan s udbaškim zločinima, kao što je preko legalizacije pozdrava ZDS povezan s ustaškim nostalgičarima.
I naravno, Perković i Mustač osuđeni su pred njemačkim sudom, nakon što ih je Milanović zakonskim vratolomijama odbijao izručiti, pa bi političko pomilovanje minhenskih osuđenika sada poslalo ne baš laskavu poruku Njemačkoj i EU.
I zato bi Zoranu Milanoviću bilo mudrije predstaviti ovaj generalski zahtjev kao provokaciju, nego kao dogovorenu akciju.
Jednom ga je Josip Perković stajao političkog rejtinga. Je li spreman izložiti se ponovno takvom riziku?
