Ema Branica: Obitelj i partner su više ponosni nego što strepe. Sugovornici su naši superheroji!

Ema Branica! Sinonim za ljudskost, kvalitetu, toplinu i oštrinu. S nevjerojatnom britkošću propitkuje zlice, nikad ne odustaje, ganja ih dok ih ne ulovi. S jednakom toplinom razgovara s ljudima u potrebi. Uhvati ih za ruku. Bori se za njih, daje im nadu. Prema većim ili manjim facama iz politike, raznim kvazipoduzetnicima, žmuklerima... nema milosti.

Najsretnija je kad od institucija dobije što je tražila. I ona i ti ljudi. Zato i ne čudi da se njezino "Provjereno" prošli tjedan emitiralo 700. put. Vrlo gledana emisija koja ljudima vraća vjeru u bolje sutra. Tek nešto manje u toj uglednoj informativnoj emisiji njezinih je priča, bolnih, tužnih, prije svega iskrenih, i svaka je ostavila trag. Itekakav.

Prošli tjedan - 700. emisija "Provjerenog". Kako ste proslavili? Je li vas nakon emisije u redakciji dočekalo 700 balona?

Nije bilo 700 balona, ali je bila prefina torta! Velika, s brojem 700 na vrhu! Kolege iz drugih odjela postali su čestitari, svi smo se podružili i nasmijali, ali se i zamislili, sedam stotina! Nestvarno! Sjetili smo se kako smo onda bili mladi, što bi se reklo golobradi, djeca kolega iz redakcije su bila mala ili tad nisu bila ni u planu, a danas su to studenti, uskoro i srednjoškolci! To nas zabezekne svaki put. Nove kolegice koje su postale dio tima tad kad smo mi tek gradili 'Provjereno' gledale su nas kao djeca na televiziji. Meni to sve zvuči nadrealno.

Zašto u jubilarnoj emisiji nije bilo najboljih trenutaka dosadašnjih emisija složenih u minutu, dvije, tri...?

Ta ideja je postojala i puno smo o njoj raspravljali, no u tom bismo slučaju neke teme i trenutke morali izdvojiti, neke bismo morali izostaviti, a to se činilo nepravedno. Teško je 16 godina, odnosno 17 sezona strpati u minutu, dvije, tri... Osim toga, puno je tema koje tek čekaju svoje prikazivanje, sandučići na društvenim mrežama, kao i mailovi, kontinuirano su puni poruka i dojava gledatelja i trudimo se, nekad i nadljudskim snagama, upozoriti na što više njihovih problema i potaknuti njihovo rješavanje.

Velika je stvar odraditi 17 sezona. Tu su i deseci najprestižnijih nagrada struke, ali i publike u rukama vaše redakcije. Ponosni? Zadovoljni?

Mislim da smo najnagrađivanija redakcija u Hrvatskoj i veliki je to ponos! Naravno da je priznanje struke velika čast, ali ono što nam se događa u stvarnom vremenu je najveće zadovoljstvo. Kad nam sugovornici jave da je slučaj riješen onako kako bi trebao biti, da su uspjeli ostvariti svoj prava, kad saznamo da je DORH ili USKOK podignuo optužnicu, da je neki predmet dobio sudski epilog i zasluženu kaznu. Da smo pomogli nekome doći do krova nad glavom ili potrebne liječničke skrbi. Da smo s našim gledateljima nekome uistinu pružili bolju budućnost. To je ono što nas, više od svega, čini ponosnima i zadovoljnima.

Kakav je osjećaj raditi emisiju koje se boje svi "loši dečki"? Koji razmišljaju "Mogu svugdje, samo ne u 'Provjereno'"?

Ne osjećamo 'Provjereno' na taj način, mi samo radimo svoj posao, etično i profesionalno. Trudimo se uvijek biti što bolji. Kad netko bježi od kamere ili odgovora, mislim da je stvar jasna sama po sebi. Često čujemo da se ljudi više ne prijete policijom ili sudom nego 'Provjerenim'. Koliko god na prvu može zvučati laskavo, ne smatram to dobrom stvari jer to znači da imamo veliki problem kao društvo i veliko nepovjerenje u institucije.

Čega ste se sve naslušali otkako ste u "Provjerenom"? Što vam oni bahatiji znaju reći kad kažete zašto zovete? I je li vas išta zaplašilo?

Bilo je tu svega, od toga da se uopće ne žele javiti na telefon, da vam blokiraju broj. Jednom prilikom mi je gospodin s druge strane linije rekao 'Čuo sam za vas, vi ste pit bull Nove TV, neću s vama pred kameru'. Bilo je neugodnih situacija i ispred kamera, njima su svjedočili i naši gledatelji, no svi mi koji smo odabrali istraživačko novinarstvo kao svoj poziv znali smo da je to sve samo ne lagodna profesija. Ipak, ne mogu reći da je prisutan strah. Ali, kao i u životu, uvijek treba biti promišljen.

S druge strane, koliko pohvala primate, koliko puta ste čuli "Samo tako nastavite, treba još takvih emisija"?

Čujemo to svakodnevno, kroz poruke naših gledatelja, na ulici, u trgovini... po terenu uvijek netko dobaci 'samo nastavite tako' i divan je to osjećaj. Divno je vidjeti da gledatelji prepoznaju naš rad i trud, to nam je velika motivacija.

Što na vaš posao kaže obitelj? Mama? Tata? Ponosni? Ili strepe?

Obitelj, mama, tata, sestra i partner ponekad strepe, ali mislim da su ponosni više no što strepe. Mislim da vide koliko sam se pronašla u tom poslu, zapravo, pozivu. Moja znatiželja, upornost i tvrdoglavost su savršeno našle mjesto u tome što radim. Vide koliko me ispunjava taj posao i ponosni su na moj rad.

Što su vam rekli kad ste krenuli raditi takve reportaže?

Na početku karijere sam radila razne pomalo opasne reportaže, bacila se padobranom iz aviona, letjela akrobatskim avionom, kupala se u hladnome moru, spavala u igluu na minusima, hodala po žeravici... ma svašta. Tad me tata pitao što je sljedeće, let u svemir? Onda sam počela obrađivati teme vezane uz korupciju, malverzacije, devijacije sustava, politiku, tu su često znali držati dah dok gledaju reportažu, ali nikad me nisu odgovarali od toga. Ipak, taj zaštitnički poriv nađe svoj put na površinu, pa me, primjerice, partner zna pitati kad radim neku škakljivu temu: 'Pa što nema neki muški da odradi to umjesto tebe?'.

U "Provjereno" ste došli kao reporterka, od 2021. ste voditeljica emisije. Nedostaju li vam reporterske avanture?

U 'Provjereno' sam došla 2008., tad emisija još nije bila napunila godinu dana postojanja. Bila sam prvo novinar istraživač, pa reporterka, a voditi sam je počela 2021. Reportaže radim i danas, nikad ih se ne bi odrekla. To je ono što sam oduvijek željela raditi i ne mislim tako lako odustati od svog sna. To je srž našeg posla, da nema priloga i reportaža, ne bi bilo ni emisije.

Koju pamtite? Svi mi imamo pokoju anegdotu s terena, zgodu s kolegom, pucanjem gume u nekoj zabiti, zaustavljanjima na benzinskoj...?

Imam ja i onih ružnih, ali ipak više smiješnih anegdota. Nikad neću zaboraviti, naravno, kad su nas napali na snimanju gdje sam zadobila fizičke ozljede. Svi pamte onaj let u kanal, pa tako i ja. I dan-danas me ljudi pitaju kako je to završilo. Srećom, onako kako je i trebalo - zatvorskom kaznom počiniteljima. Od onih smiješnih na pamet mi prvo pada jedna nevjerojatna, kad nam je na snimanju kiša padala cijeli dan... Snimali smo na Zagrebačkom velesajmu i nije nigdje bilo slobodnoga parkirnog mjesta, pa smo parkirali na neku travu. Kiša je dobro natopila zemlju i kad smo završili snimanje, nismo mogli autom iz blata. Dakle, od svih terena i pustopoljina, od svih tisuća kilometara koje smo napravili, mi smo zaglavili ni više ni manje nego - u glavnom gradu.

Pretpostavljam da vam svako malo netko priđe s pričom koja bi, eto, baš trebala završiti u "Provjerenom". Imate li strpljenja za slušanje dugih priča na ulici, u kvartu...?

Imam, naravno da imam. Zaustavljaju na ulici, zovu, javljaju se preko društvenih mreža, pišu mailove, pa čak i pisma. A u ovoj zemlji, nažalost, mnogo nevjerojatnih priča možete čuti...

Pamtite li još svoj prvi prilog?

Pamtim, bio je o trudnici koja je upravo zbog toga što je trudna dobila otkaz. Bila sam strašno uzbuđena i nabrušena da dokažem da to nije u redu i da to tako ne smije biti!

Razotkrili ste brojne malverzacije, razna kršenja zakona, bavili ste se temama zlostavljanja radnika... Što vas motivira? Nepravda? Adrenalin? Želja za boljim sutra?

Ja sam vječni idealist, čini mi se. Nepravda me žulja do mjere da moram nešto poduzeti i zato se smatram privilegiranom što mogu raditi posao koji mi to i omogućuje, što mogu biti glas obespravljenih, što mogu pridonijeti tome da pravda pobijedi i da društvo u kojem živimo postane barem malo bolje.

Imate li feedback koji budi osmijeh? Dogodi li se da vas netko, kome ste pomogli, pozove na kavu? Želi pokloniti cvijeće? Zahvaliti?

Imam ih more i jako sam sretna zbog toga! Ostajem u kontaktu sa sugovornicima. Ovaj me posao spojio s mnoštvom predivnih ljudi tijekom godina, često šalju poruke, čestitamo si blagdane, pa čak i onda kad je priča zaključena, među nama ostane neka neraskidiva veza.

Jeste li se ikad nakon stvarno dobre priče, nekog razotkrivanja, osjećali kao naš, hrvatski, 007?

Ne znam kako se on osjeća, ali osjećaj koji mi u redakciji imamo nakon tih malih pobjeda je izvanserijski. Toliko dobar da mislim da smo svi pomalo i ovisni o njemu.

Jeste li u nekom trenutku poželjeli biti poput najpoznatijeg agenta na svijetu pa u hipu spasiti svijet? I pritom napraviti dobar nered?

Više puta, ali za razliku od filmova, u stvarnosti to ne ide tako u hipu. Ponekad moramo biti jako strpljivi, ali ima nešto što bih mogla usporediti s filmovima. Smatram da su naši sugovornici superjunaci, oni koji su se hrabro odlučili suprotstaviti, progovoriti, dostaviti dokumente i boriti se protiv nepravde s nama.

Nema tko nije gledao filmove o 007. Koji vam je bio najbolji agent?

I sestra i ja smo veliki fanovi Jamesa Bonda, tu ljubav smo prenijele i na njezinu djecu, moje nećakinje i nećaka. Moram priznati da sam onoga staroga kova, meni su super bili Sean Connery i Pierce Brosnan.

Kako nakon uistinu zahtjevnog posla dođete k sebi? Kako se opustite i već drugi dan vratite "na staro"?

Nema drugog dana dok ne realiziramo sve priloge za taj tjedan. Mogli bismo reći da do svakog četvrtka navečer proživljavamo jedan beskonačan dan koji se, zapravo, sastoji od nekoliko dana u komadu. Ovo privatno se sve obavlja onako vojnički, usput. Jer do trenutka emitiranja nema prostora za naše emocije, nismo bitni mi nego oni čije priče donosimo na ekran. A kad realiziramo emisiju, onda se prebacujemo na druge postavke. Tek onda se opuštamo. Zna to biti jako teško, ali pokušavam uvijek pronaći balans i odmoriti se.

Ema Branica - kad se kamere ugase? Što volite, u čemu uživate, jer, naravno da postoji i svijet izvan novinarstva? Gdje, kako i s kime punite baterije, osjećate mir?

Obožavam prirodu, pse, more, kuhanje. Volim biti s obitelji, družim se prijateljicama, najviše pokušavam biti s nećakinjama i nećakom. Četvero ih je, tako da je kuća uvijek puna smijeha i živosti. Obožavam s partnerom otići na putovanja, ali i maknuti se iz gradske vreve - i kratki izlet čini čuda. Bitno je da smo u prirodi jer tamo je najveći mir. Imamo dva psa i volim s njima šetati, šetnje dođu kao svojevrsna terapija.

Planovi? U novih 700 emisija, punom parom?

Naravno! Uvijek istim žarom i tempom! Nema odustajanja! 

POGLEDAJTE 24 PITANJA S EUGENOM, KANDIDATOM DORE: