Elegović: 'Ne sramim se svojih godina, prigrlit ću babu u sebi'

Bilo bi teško izbrojati koje je sve uloge u bogatoj glumačkoj karijeri igrala Mila Elegović, koja ove subote slavi 50. rođendan. Svojih se godina ne srami, dapače. Ispričala nam je kako je to prije radila, ali sada je odlučila prigrliti tu “babu” koja joj dolazi pa će njih dvije zajedno koračati dalje kroz život.

U potresu vam je stradao stan, pomalo ste ga obnavljali. Kako je to izgledalo?
U početku je sve bilo zastrašujuće jer je bila velika šteta, ali reagirala sam odmah i zbog toga sam sretna. Reagirala je jedna luda ženska sila, koja nije dozvolila da se stvar raspadne do kraja. Već idući dan imala sam majstore, koje sam doslovce našla pred kućom i dovukla ih gore, “prisilila” da rade za mene i osam tjedana su radili. I drugi stanari, koji su malo duže bili u šoku od mene, uzeli su te iste majstore. Nisam imala vremena razmišljati o traumi, koja je ostala. Još se na svaki šušanj stresem. Ali nisam osjetila koronu, nisam imala dana slobodnog jer je sve trajalo i drago mi je da se nisam opustila ili promijenila. Sad mogu reći da sam zahvalna Bogu na potresu jer mi je to poslao da ne bih promijenila svoju osobnost, da ostanem Mila, kakva sam i bila. Imala sam materijalna sredstva i snagu da to odmah rješavam, ali moji sugrađani starije životne dobi i dalje izbezumljeno hodaju gradom. E, to mi je jako teško gledati.

POGLEDAJTE VIDEO: Mila pozivala ljude da ostanu doma za vrijeme korone!

Pokretanje videa...

00:42

Video: 24sata/pixsell

Što biste izdvojili kao najbolje što vam je donijela korona, a što kao najgore?
Korona je donijela poruku, a to je promjena koja može biti na bolje ili na gore. Najgore je to što ljudi tu poruku nisu čuli, a ni kao društvo nismo odgovorili na to. Mi smo se dobro branili od korone, to je čudesno, ali to zahvaljujem državi koja je bila prije Hrvatske, ona socijalističkog nadzora pa je sačuvala kakav-takav zdravstveni sustav. Korona je donijela mijenjanje ljudske svijesti u strah i fokus je stavljen na tehnologiju, svi odlaze od šire slike svijeta, samo bulje u ekran.

Mislite li da će ljudi postati drukčiji zbog korone i potresa, da ih je ovo opametilo i da će sada imati više empatije prema drugima?
Ne, zato što imam osjećaj da će ljudima očito trebati više vremena za promjenu. Optimist sam i mislim da kad korona potpuno iščezne, će se sve polako početi vraćati. Tehnologija me u ovom smislu plaši jer miče fokus s onoga što bi nama trebalo biti najvažnije, a to su naši odnosi, povezanost među ljudima. Ne dopada mi se ni rad od kuće, to je isto svojevrsna izolacija, sve ide ka tome da se ljudski život izolira i postane nepotreban vanjski svijet. Hrvatska ima i bogatstvo, samodostatni smo, ali nismo se dotaknuli toga, treba nam promjena na nacionalnoj razini i svi moraju pristati na to u ime višeg dobra, ali to je jako teško.

Kazališta su se zatvorila, nije bilo predstava, ljudima je nedostajalo kazalište pa su na YouTube kanalima emitirane predstave. Kako vam se to svidjelo?
Nije mi se to svidjelo. To je informativni trenutak, pokušavaju naviknuti čovjeka i uvjeravanja da mu ne treba vanjski kontakt. Ljudi zaboravljaju da, kad su na nekom javnog skupu, i kad ste tamo zbog nekog umjetničkog čina, kakav god on bio, energetski stvaramo jedno polje u kojem razmjenjujemo svoje emocije i frekvencije, dodirujemo se na nekim vibracijama koje su nam od pamtivijeka potrebne. Preko nekog ekrana vidjela sam i svoje i tuđe predstave, ja to doživljavam informativno, ali puninu neke predstave ne možete doživjeti. Okej, morali smo to napraviti da bismo ostali tu i opravdali svoje postojanje, ali nisam baš za to da se preko YouTube-a drndamo... Taj informativni dio “Tu smo, niste sami”, to mi je dobro, ali ne želim da to tako ostane.

Kako napreduje vaše matično kazalište Komedija?
Bila je skupština pa je bio važan moment o izboru novog ravnatelja, nadam se da ćemo ga dobiti što prije jer je kazalište Komedija, osim što je doživjelo devastaciju, još je u tom jednom prijelaznom periodu oko odabira novog ravnatelja, pa je to onda još jedan korak iza, što se tiče te neke snage i sile da to ide sve skupa brže u popravljanje. Nedostatak kontakta s publikom je težak i nisam za to da kazalište postoji u nekom studiju, bez publike, nije mi to lijepo, ali snašli smo se.

Je li bio prisutan strah za egzistenciju?
Nije, jer nisam slobodni umjetnik. Da jesam, bilo bi mi strašno. Lupala bih glavom u zid od straha, ali ja sam gradski službenik i nisam imala taj strah. Sretna sam što sam prije puno godina poslušala savjet starijih kolega i našla si angažman jer je stravično teško biti slobodan umjetnik u Hrvatskoj. Bilo kakav.

Što vam je najviše nedostajalo?
Ništa mi nije nedostajalo, fleksibilno sam biće i lako se prešaltam. Mogu živjeti i sa šest nula i s jednom nulom. I to mi je drago, mislim da zapravo svi umjetnici to mogu. To nas karakterizira, da bismo mogli živjeti, moramo biti fleksibilni, da bi se mogli baviti umjetničkim poslom. Nama su promjene puno brže i više se događaju nego drugim ljudima, koji se ne bave kreativnim poslovima. Sve što mi je trebalo, imala sam. Dapače, ništa mi nije nedostajalo kad sam kavu ispijala doma jer nije bilo socijalnog kontakta. Mnogi su se susreli sa sobom i vjerujem im da su poludjeli jer slika koju su vidjeli je bila daleko od one koju su imali o sebi.

Jeste li naučili neke nove vještine ili izbrusili talent koji ste do sad možda zanemarivali?
Ne, bila sam fizički radnik, nosila sam šutu. Nakon mjesec i pol zaustavili su me radnici pored ulaza kod Đorđićeve i rekli: ‘Gospođo Elegović, zašto vi nosite tu šutu?’, a ja sam rekla da moram jer nema tko. Komentirali su da su me promatrali svaki dan i da misle da sam iznijela tonu šute vlastitim rukama. Tako da, nisam uopće imala vremena za te kreativne momente ili učenja nečeg novog.

Mnogi kažu da je ova godina uništena. Slažete li se s time?
Oni koji kažu da je uništena, njima vjerojatno i je jer vjeruju u to. To je njihova realnost. Ne donosim takve sudove o sebi, i uopće o životu. Nisam došla do zadnjeg dana svog života, niti sam Bog pa da to znam. Kod Hrvata su česti negativni stavovi, prvi je da je za sve kriva država, drugi je da su svi pokvareni i korumpirani, treći je ‘ne mogu ništa jer mi ne daju’. Četvrti je da se ne može ništa ako nemaš vezu... Kad bih razmišljala o tome što sve ne mogu, ne bih napravila ništa. Meni su u mladosti govorili grozne riječi. Da nisam dovoljno lijepa, da nisam dovoljno dobra, da nikad neću biti glumica, da to nije za mene, da nisam talentirana... Da sam to sve slušala, ne bih učinila ništa. Sretna sam što sam hrabra, bez obzira na sve, bez obzira na strah. Imam puno strahova, ali strah je moj pokretač.

Kako napreduje glazbena karijera, što je s novim pjesmama?
Napravila sam pjesmu taman prije korone, mislila sam otići snimiti spot u Istanbul, ali sve se zatvorilo. Orijentalna je pjesma i zove se “Ćilibar”. Što se tiče glazbe, tu sam isto iskrena prema sebi, moja glazba zanima jako malo ljudi, više ih zanima što ću napraviti. Pokradu me, uvijek jednim okom gledaju moje kreativne ideje pa uzmu sebi. Zanimljivo mi je to gledati kako si to uzmu. Žao mi je što “Ćilibaru” nisam mogla dati taj spot koji sam željela i nek sad to ostane tako. Imam koncert u Puli 20. lipnja s Brunom Krajcarom za prvi dan ljeta. Sretna sam što idemo u to. Nove pjesme će se pojaviti, a sad me neke nove tematike zanimaju, pišem malo bajke. Iz Lekenika su me zamolili da pročitam neke priče. Bilo mi je dosadno čitati stare pa sam napisala novu, svoju. I to mi je zanimljivo pa ću napraviti neku slikovnicu, samo da dovršim to što sam započela.

Danas ste napunili 50 godina. Kako ćete proslaviti?
22. veljače 2020. sam imala premijeru showa, tik pred koronu i kao da sam znala, rekla sam da ću svaki mjesec slaviti svoj rođendan. Tada su mi ljudi donosili poklone za rođendan i mislili su da mi je stvarno rođendan. Tako da sam ga već proslavila sa svojim showom, ali ovih 50 godina ću isto proslaviti na malo neuobičajen način. Kolegica me zamolila da je mijenjam pa ću danas igrati predstavu, cabaret “Preko veze”. Sretna sam što ću biti u kazalištu, to će mi biti najljepši poklon, da 50 godina slavim u kazalištu. Ostali dio dana ću vidjeti gdje će me odnijeti. Ne plašim se godina, obožavam što imam 50 godina i stanem u konfekcijski broj 34. Zadovoljna sam kako izgledam, Bogu hvala što sam zdrava, ali ne, ne bojim se starenja.

Početkom godine rekli ste nam da ćete s Ivanom Leom Lemom raditi “Ožalošćenu porodicu”, u kojoj ste dobili ulogu Sarke... Kakvi su sada planovi?
Počeli smo je raditi u Komediji, krenulo je fenomenalno, ali onda smo zaustavljeni u tom svom zanosu s ovim svim što se dogodilo. I tako da, sad sve ovisi o tom novom ravnatelju kojeg čekamo da dođe i pokrene taj kotač. Željno ga svi iščekujemo.

Živimo u 21. stoljeću, a i dalje se na raznim platformama osuđuju glumice koje se skinu za ulogu ili na sceni budu nešto atraktivnije? Što mislite o tome?
Ne mislim ništa. Bogu hvala, kad imaš 50 godina onda konačno prestanete brinuti o tome što će tko reći. Tako da me iskreno boli briga što tko misli o meni jer niti plaćaju moje račune niti me drže za ruku kad mi je teško. I dok jedu svoju zelenu salatu i nabadaju vilicom i razgovaraju o Elegovićki i njenim manama, dobar im tek.

Mislite li da ima nešto što se mogli drukčije i grizete li se zbog toga?
Mogla bih sve drukčije. Nisam jedna od onih koji kažu da bi sve ponovili. Ja ne bih ništa ponovila, sve bih drukčije. Ali, za to u nekom drugom životu, u ovome ne. Prihvaćam babu koja mi dolazi, s nježnošću ću je prigrliti, uzet ću je pod ruku i idemo nas dvije u ostatak života. Pa što bude...

Jeste li kritični prema sebi i želite li uvijek sve dovesti do savršenstva?
Jesam! Uh, što ja sebe volim osuđivati, to nitko ne voli toliko, mazohist sam u tom smislu. Uvijek si kažem da sam mogla bolje i tako, ali tada je gotovo. Zato kažem, radim na tome da prigrlim ovu babu u sebi. Mislim da sam puno puta mogla napraviti stvari drukčije i da bi me manje boljelo, ali sam morala ovako, svatko uči na svoj način, ja na ovaj. Moj horoskopski znak prema tome bi trebao biti puž (haha).

Što najviše volite u serijama, što u predstavama, a koji vam je dio najmrskiji?
U serijama najviše volim što imam šminkericu, koja brine o meni svaki dan, ali više-manje mi sva snimanja krenu na živce jednog dana. U kazalištu nemam šminkericu, volim taj ‘live moment’ koji se događa stalno, ali mi na živce idu neke druge stvari, tako da... Sve ima svoje, volim svoj posao, volim živjeti i raditi za ono što ja jesam, biti glumicom i pjevačicom... Ustvari sam zabavljačica i stvarateljica.