U velikom intervjuu s dr. Stanislavom Matačićem, psihijatrom i psihoanalitičarem, otkrili smo kako nastaju fobije, kako se s njima možemo boriti i koliko traje liječenje
ŽIVOT S OSJEĆAJEM STRAHA
Dr. Matačić: Fobija se kod ljudi javlja na prekretnicama života
Fobija (morbidni strah ili jeza) predstavlja psihičko stanje u kojem dolazi do iznimno jake tjeskobe te panike pri suočavanju s fobogenim objektom, odnosno bićem ili situacijom koja se, iako nije realno opasna, doživljava ekstremno ugrožavajućom.
Važno je naglasiti da je fobija iracionalni strah. Onako kako gledamo na nju u psihodinamskoj psihijatriji, ona nije jedinstvena bolest već simptom psihičke neravnoteže, kaže dr. Stanislav Matačić, psihijatar i psihoanalitičar s kojim smo razgovarali o mehanizmima nastanka fobija te o tome kako se s njima možemo nositi. Dodaje kako psihodinamiku nastanka emocionalnog, psihološkog problema vidi u nemogućnosti regulacije emocionalnih stanja, odnosno smanjenja razine tjeskobe na najmanju moguću mjeru.
- Strah je jedna od temeljnih ljudskih emocija. Svrha joj je očuvanje života. Strah bi bio adekvatna reakcija u situaciji kad zaista postoji izvanjska opasnost, to je onda normalni strah, dok je neurotski strah onaj u kojem realne vanjske opasnosti nema, već je riječ o nekoj ‘unutrašnjoj opasnosti’. Naš emotivni život nastaje u dijelu mozga smještenom s donje strane, na bazi lubanje, u centralnom dijelu glave, a zove se limbički sustav.
Emocije nastale tu mogu se neuronskim vlaknima prenositi u čeoni režanj mozga, koji radi svjesnu obradu podataka, prepoznaje, osvještava i daje smisao. Preko živaca prvenstveno autonomnog živčanog sustava (simpatikus i parasimpatikus) emocija se može usmjeravati u tijelo, ne moramo je niti biti svjesni. Vlakna autonomnog živčanog sustava niz leđnu moždinu idu u svaki dio tijela gdje osjećamo osjete, a podražaj ne možemo svjesnom odlukom jednostavno otkloniti. Suočavamo se s dijelom našeg psihičkog funkcioniranja nad kojim nemamo kontrolu i to nas može uplašiti i učiniti da se osjećamo bespomoćnima. Ovo je vrlo važno za nastanak napadaja panike. Osjećaj bespomoćnosti.
Autonomni nervni sustav je naš urođeni, evolucijski alarmni sustav. Stanje anksioznosti, tjeskobe ili strepnje ono je koje nam signalizira potencijalnu opasnost i priprema organizam za “borbu ili bijeg”. Ponekad se aktivira i bez vanjskog povoda. Kod čovjeka postoji i ‘unutrašnja opasnost’, koja može aktivirati alarm, radi se prvenstveno o nezadovoljenoj potrebi koja stvara emociju koja nije prepoznata, osviještena, pa da se može učiniti nešto na njenom zadovoljenju. Kaže se da se svaka neprepoznata potreba ili emocija pretvara u tjeskobu, koja je stalna, a nakon određenog vremena može doći do napadaja jake tjeskobe ili čak panike. Ovo je važno razumjeti da bi se shvatio nastanak fobije.
Kako najčešće izgleda proces od pojave tjeskobe do straha koji nas doslovno blokira?
- Na primjer, dugo smo pod kontinuiranim stresom, primjerice realnim životnim poteškoćama, opterećenjima na poslu, neuzvraćenim emocijama, emocionalnim zlostavljanjem i slično. To neko vrijeme možemo kompenzirati putem mehanizama obrane ličnosti, čija je svrha održavanje psihičke ravnoteže i smanjene nelagode.
Prvi opisani mehanizam obrane je potiskivanje, koje izvor nelagode i tjeskobu samu ‘potiskuje’ u nesvjesno, kao da kažemo: ‘Nećemo sad razmišljati o tome’. Međutim, svi imamo svoje granice. Nakon određenog vremena više ne možemo potiskivati stres, tjeskoba raste, uključuju se drugi, primitivniji mehanizmi obrane, koji proizvode simptome koji signaliziraju da postoji poremećaj održavanja psihičke ravnoteže. Uzmimo, na primjer, fobiju.
U njoj uz potiskivanje sudjeluju i drugi mehanizmi obrane: regresija (na primitivnije mentalno funkcioniranje), projekcija (izbacivanje ‘unutrašnje opasnosti’ u okolinu i tvorba fobogenog objekta) te pomicanje (s jednog pojma na drugi, s kojim je asocijativno vezan kao simbolom). Postupno zatajenje može trajati mjesecima, dok jednog dana u nekoj situaciji ne doživimo slom - napadaj tjeskobe ili panike, na primjer u tramvaju.
Stanje je iznimno neugodno i počinjemo izbjegavati situaciju u kojoj se prvi put dogodilo, zapravo izbjegavamo vožnju tramvajem. Tramvaj kojim mi ne upravljamo, a želimo li izići iz njega, moramo čekati do iduće stanice, uz izrazitu tjeskobu postaje simbol naše unutarnje nemoći. Istovremeno kao da je tramvaj postao ta opasnost, to opasno mjesto koje, ako ga izbjegavamo, kao da magijski kontroliramo opasnost, odnosno tjeskobu. To je mehanizam nastanka fobije.
U kojim životnim situacijama je veća vjerojatnost da se sami nećemo moći othrvati fobijama?
U tzv. kriznim periodima, što su obično prijelazni periodi s jedne etape života u drugu: na primjer rano djetinjstvo, tzv. doba igre, škole i socijalizacije, dakle odlazak u vrtić ili u školu, pubertet i adolescencija, kriza srednjih godina, starost i suočavanje sa smrću, itd. Ali i vanjski faktori mogu imati ulogu, na primjer, rođenje mlađeg brata ili sestre.
Fobije su tipične neuroze djetinjstva, ali mogu se pojaviti i kasnije u životu ili ponovno aktivirati. Kad smo mali onda smo zaista bespomoćni bez odraslih, ali i odrasli fobičar se ponaša kao da je u emocionalnom smislu malo dijete. To je već spomenuta regresija. Za suočavanje s onim čega se boji treba “zaštitnika”, iako to ponekad može biti potpuno iracionalno. Na primjer, da se odrasla fobična osoba manje boji u suočenju sa “fobogenim objektom” ako je uz nju i malo dijete koje tako simbolički postaje “zaštitnik”.
Kako se sami možemo nositi s fobijama?
Kao prvo, da ih shvatimo kao simptom, poput povišene temperature, koji će nam ukazati da nešto nije u redu u našoj psihičkoj ravnoteži, da smo simbolički “bolesni”, da se moramo koncentrirati na to da prepoznamo gdje bi moglo biti “žarište bolesti” i koji bi mogao biti “uzročnik”, koja je to frustrirana vitalna potreba proizvela snažnu emociju.
Da prebacimo prvo opasnost sa “vanjske scene” - fobije na onu unutrašnju - “unutrašnji psihički konflikt”. Za ovo treba imati dovoljno osviještenog uvida u vlastito psihološko djelovanje što se stječe životnim iskustvom, ali i u psihodinamskim terapijama.
Mogu li pritom koristiti neke tehnike meditacije, ili autogeni trening, odnosno neka od tehnika razvijanja pozitivnog stava…?
Autogeni trening kao i meditacije svakako da preveniraju pojavu neurotičnih simptoma, relaksiraju, usmjeravaju da se kroz maštanje osvijesti mogući problem u psihi, uče i određenom stupnju kontrole nad djelovanjem autonomnog živčanog sustava ( on ipak nije 100 posto izvan moći svjesne kontrole). O tehnici pozitivnog mišljenja, odnosno klasične sugestije ili autosugestije, nemam baš dobro mišljenje kao nekom terapijskom sredstvu.
Kako obitelj i prijatelji mogu prepoznati problem i pomoći u takvoj situaciji?
- Kao što sam rekao, fobija je svjesna i fobičar ju uglavnom ne može sakriti od okoline. Već moći govoriti o njoj, pa čak i s nekim tko ju ne razumije, može donijeti olakšanje. Ljudi koji zaista slušaju što im fobičar priča mogu, ako su dovoljno zainteresirani i intuitivni, te dobro poznaju bolesnika, jako dobro nanjušiti u kojem smjeru treba ići u traženju uzroka fobije: unutrašnji konflikt vezan za frustriranu potrebu i posljedičnu emociju.
Svaki korak dalje u razumijevanju fobije (Freud je govorio da ju analitičkim radom “olabavimo”) i paralelno postupno izlaganje fobogenoj situaciji vodi ka izlječenju: nestanku simptoma, povratku na zreliju razinu psihičkog funkcioniranja, jačanju sposobnosti da sami u budućnosti preveniramo novu pojavu fobije.
Smijemo li u svakodnevnim situacijama pribjegavati lijekovima za smirenje te kako dugo se na problem smije ‘odgovarati’ samo lijekovima?
Naravno da smijemo, ali moramo biti oprezni i umjereni u korištenju lijekova anksiolitika. Lijekovi iz benzodiazepinske skupine su jako efikasni u brzom smanjenju tjeskobe već za 15-tak minuta i mnogi ih stalno nose sa sobom za slučaj potrebe. Zaista, ako imamo sredstvo koje može brzo prekinuti tu neugodu, zašto ga ne iskoristiti.
Nevolja je s tim lijekovima, međutim, da kako snižavaju tjeskobu, tako mogu i relativno brzo izazvati pojavu neugodne apstinencijske reakcije, tj. povećanje broja receptora, odnosno mjesta za koja se vežu i izazivaju tjeskobu kao signal da treba uzeti lijek. Dakle, lijekovi i suzbijaju tjeskobu, ali ju i izazivaju, a isto tako brzo treba uzimati sve veće doze da bi se postigao isti efekt. Zato ih treba uzimati umjereno i što rjeđe, a ne bi ih trebalo uzimati u kontinuitetu dulje od mjesec dana.
Lijekovi antidepresivi također djeluju na smanjenje tjeskobe i na prevenciju paničnih napadaja. Nemaju takvu opasnost za stvaranje ovisnosti, ali ne djeluju odmah, već nakon nekoliko tjedana uzimanja, te nisu pogodni za zaustavljanje napadaja, a i neselektivno djeluju i na sužavanje spektra i drugih emocija, a ne samo tjeskobe i straha.
Lijekove treba tretirati kao pomoćno sredstvo u terapiji, a psihoterapiju kao metodu izbora. Može se kombinirati i lijek i psihoterapija, osobito u početku liječenja, ali se teži što bržem ukidanju medikamentne terapije.
Koliko traje liječenje i o čemu sve to ovisi?
Danas imamo niz psihoterapijskih škola i tehnika. Ipak ih možemo okvirno podijeliti na one koje idu na psihički uvid, razne psihodinamske škole koje izvorište imaju u Freudovoj psihoanalizi, dakle s razumijevanjem odakle poremećaj dolazi, te kognitivne i bihevioralne koje smatraju da su neuroze, pa i fobije posljedica pogrešaka u učenju ‘vještina za život’ koje se daju korigirati novim svjesnim učenjem. Liječenje može trajati mjesecima, pa i godinama, ovisno o mnogim faktorima – od duljine trajanja simptoma, do životne dobi u kojoj se pacijent javlja na psihoterapijsko liječenje.
Koliki je uspjeh u izlječenju?
Rezultati istraživanja u mjerenju razine efikasnosti psihodinamskih terapija uspoređeni s razinom efikasnosti kognitivno-bihevioralnih te liječenjem medikamentima za sve neurotske poremećaje uključujući i fobiju ukazuju na sljedeće: U kratkim psihoterapijama (do 40 seansi) nema značajnih razlika u efikasnosti kod različitih tehnika psihoterapije, ali su značajno bolje od liječenja samo lijekovima.
U tom periodu simptomi se uglavnom povuku i behavioristi to smatraju izlječenjem fobije, dok mi smatramo da pravi terapijski rad na prestrukturiranju ličnosti tek počinje. Na duge staze (150 i više seansi) razina efikasnosti psihodinamskih terapija značajno raste, a nastavlja rasti i nakon prestanka psihoterapije.
Promjene su duboke i trajne, dok kod kratkih bihevioralnih psihoterapija najčešće dođe do povratka simptoma (iste fobije ili druge) unutar godine nakon kraja psihoterapije. Isto tako je i s medikamentnim liječenjem. Možemo reći da promjene u strukturi ličnosti koje donose psihodinamske terapije predstavljaju prevenciju novih fobija.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
