Dominik: "Ne volim kada me ljudi žale, to mi neće pomoći"

Vidio sam kako drugi ljudi žive život i to me bacalo u depresiju. Braća su mi znala reći prestani cmizdriti i napravi nešto. Još se sjećam kad me je mama prvi put pustila samoga u trgovinu. Tajno me je pratila. Kad sam se vratio doma, rekao sam joj neka se bolje sakrije idući put. Nakon toga radiš sve veće korake. Danas sam živim u Zagrebu i studiram novinarstvo. Suočavam se s preprekama, ali to je sastavni dio svakog života. Moje prepreke su samo malo veće od ostalih ljudi.
Ispričao nam je to Dominik Janković (20). On je rođen u Puli s cerebralnom paralizom i kao stopostotni invalid.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:46

Video: 24sata/pixsell

Žele srušiti predrasude

Kao većina osoba s invaliditetom, i Dominik želi srušiti predrasude s kojima se svakodnevno susreću. U toj borbi pomažu im i savezi osoba s invaliditetom. Trenutačno u Hrvatskoj postoji više od 50 udruga osoba s invaliditetom. I ove godine povodom Međunarodnog dana invalida, 3. prosinca, udruge su zajedno s Gradom Zagrebom organizirale brojna događanja, kao što su kreativne radionice osobe s invaliditetom te dodjela povelja i kulturno-umjetnički program u dvoranu Lisinski.

- Naša je dužnost boriti se za osobe s invaliditetom, a svaki put kad dođe nova vlada moramo se izboriti za svoja prava i financijsku pomoć - rekla je Jozefina Kranjčec, predsjednica Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida (HSUTI).

"Dužnost nam je boriti se"

Dodaje kako su glavni pokretači u životima osoba s invaliditetom roditelji, nakon čega dolaze nastavnici i onda tek sve ostalo. To potvrđuje i Dominik koji je rođen u Puli.

- Prvu godinu potrošio sam na osnovne potrebe, kao što je okretanje na leđa. Bila je to jako teška borba u kojoj mnogi ne uspiju, ali ja sam jedan od rijetkih koji jesu. Moja invalidnost je prednost jer imam nešto za reći i sad imam prilike govoriti u ime svih. Sve počinje od doma. Imam dvojicu braće i sestru koji su me uvijek poticali da izlazim, družim se s vršnjacima i ne sakrivam iza invaliditeta. Majka se od početka borila kako bi mi omogućila što normalniji život - objašnjava Dominik. Za sebe kaže kako je 90 posto svega u životu postigao vlastitom voljom, trudom i zalaganjem te da u životu ne bi bio gdje je danas da nije rođen kao osoba s invaliditetom.

POGLEDAJTE VIDEO:

"Moramo biti otvoreni"

- Ne postoje samo predrasude prema invalidima, nego i osobe s invaliditetom imaju predrasude prema drugima. Ako se ti kao osoba zatvoriš prema svijetu, bez obzira na to kakav si, svijet će se zatvoriti tebi. Veliku pogrešku rade roditelji koji nekad znaju iz straha svoje dijete kočiti u napretku. Nešto što nikako ne podnosim je kad se netko sažali nada mnom.
Znam da mi samo žele olakšati i pomoći, ali tako osobe postaju razmažene. Ako netko može sam, neka to onda i napravi - zaključuje Dominik te dodaje kako mu je idući cilj završiti fakultet, napisati knjigu i riješiti se hodalice te prijeći na štake.
Dominik se u Zagrebu intenzivno druži s prijateljem iz djetinjstva Valentom Horvatinom (20). Valent je isto rođen s cerebralnom paralizom, ali na njega je to utjecalo drugačije nego na Dominika.

- Odmalena obožavam crtati i time se želim baviti u životu. Nekoliko puta pokušao sam se upisati na umjetničku akademiju, ali su me, nažalost, odbili - razočarano nam priča Valent. Valent, kao i naši ostali sugovornici, smatra da se ne smije odustajati te da sve treba pokušati. Tako se Valent odlučio pridružiti Dominiku u Zagrebu. Trenutačno radi u atelijeru jednog umjetnika.

"Satima sjedim i crtam"

- Kako imam problema s rukama, moram se jako zgrbiti i tako sjediti satima dok uspijem nacrtati samo jedan crtež. Svi mi govore da nisam normalan, ali meni to ne predstavlja problem jer to je sve što želim raditi. Probao sam i uspio sam - priča nam sretni Valent.

On i Dominik se slažu kako ih nema tko žaliti. Drugim ljudima poručuju neka ne odustaju i, ako ih bilo što zanima, neka im se jave. Svima su spremni pomoći.

Barbara Fuček (79) nije imala tu sreću da joj svi pomognu u životu, ali ni ona nije odustala.

- Rođena sam u Đurđevcu bez dvije natkoljenice. Mama mi je umrla kad sam imala šest godina. Tata je morao prodati tri krave kako bi mi platio proteze, iako su mu svi govorili da je lud i da troši novac uzalud. Uspjela sam završiti srednju školu u Sisku te upisati i završiti pravni fakultet u Zagrebu. Radni staž sam obavila u Đurđevcu kao sutkinja - priča nam svoju nevjerojatnu priču Barbara. Danas je u mirovini, sretno udana s djecom, te vodi Sportski savez osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Jedan od najvećih uspjeha bio joj je slikati se na Kineskom zidu i otputovati u Ameriku. Otkrila nam je kako je bila uvjerena da se nikad neće popeti na Kinski zid niti vidjeti SAD.

Njezin suprug Vladimir Leško (51) također je invalid.

- Invalidnost nije trauma, to je poticaj da budeš jednak, ako ne i jači od drugih - kaže Barbara. Dodaje da je pomoć roditelja najvažnija za uspjeh djece.

Stradao u nesreći

Naravno, postoje osobe koje nisu rođene s invaliditetom, nego su se nizom nesretnih okolnosti našli u takvoj situaciji.
Stjepan Ključariček je rođen bez poteškoća, no nekoliko godina kasnije ostaje bez jedne noge.

- Stradao sam u nesreći. Imao sam 11 godina i bio sam s bratom u šumi. Radnici su rušili drva. Trebali smo se skloniti, ali nismo dobro reagirali i stablo mi je zdrobilo koljeno. Doktori su rekli kako je najpametnije odmah amputirati nogu - ispričao nam je Stjepan.

"Možemo sve raditi"

Imao je kontakt s mnogima s invaliditetom te je uz njih uspio prevladati prepreke i nastaviti živjeti unatoč svojem stanju.

- Mi invalidi znamo reći da možemo sve raditi kao i drugi, samo s malo većim poteškoćama - objašnjava Stjepan.
Svi kažu kako nikoga ne krive za ono što im se dogodilo. Upravo suprotno, i Dominik, i Valent, i Barbara, i Stjepan, kažu kako žive bolje jer su se morali više boriti u životu.