Publika ima pravo izabrati koga će podržati više u nekom ogledu. Davne 2005., tada mladi Nadal, kao tek nadolazeća zvijezda igrao je protiv prekaljenog Francuza Sebastiana Grosjeana u polufinalu Roland Garrosa. Publika je, malo je reć, navijala za njihovog domaćeg igrača. Zvižduci, uvrede, dobacivanja, galama za vrijeme serviranja Nadala itd itd. Čovjek je sve izdržao i izbacio Grosjeana za svoje prvo finale i kasnije prvu titulu RG. Godinama nakon toga, Rafa je tek suptilno davao do znanja da mu nastupanje na RG nije uopće užitak, upravo zbog publike i njihovog odnosa prema njemu u tim počecima. Dok je njegov ujak Tony bio još glasniji te ih je prozivao "mrziteljima svega španjolskog". Rafa je ipak zadrža tu mirnoću i neko dostojanstvo. Džentlmenski je osvojio toliko RG koliko je i na kraju je zaslužio divljenje i obožavanje ne samo francuske, nego i svjetske teniske publike. E sad, Novak, Medvedev, Kyrgios i slični... Vrhunski igrači (posebno Novak), ali taj odnos, to gdje se treba postavljati kao neka žrtva svako malo, "ja sam protiv svih"... Ljudi to osjete, prokuže, nije da oni dođu i odluče, ajmo mrzit Novaka. Velik je sportaš, veliki je promotor sporta, ali njegove reakcije na terenu i van njega su ga dovele do toga da gubi popularnost kod određene publike. Nema to veze s time jeli netko Srbin, Balkanac, Rus, ovo ono... Volili su ljudi našeg Gorana, volili su Marata Safina i mnoge druge. Bili su iskreni, emotivni, spontani i prije svega fer suparnici.