Djeca i sport: Potičite ih, ali ne prisiljavajte ako nemaju volju

Mnogi roditelji djecu upisuju na sport već u vrtićkoj dobi, no stručnjaci ističu kako je to prerano. U predškolskoj je dobi redovna dječja igra u parku ili vrtiću dovoljna tjelesna aktivnost za njihov pravilan razvoj. Djecu treba motivirati, educirati i navesti da sudjeluju u odabiru i donošenju odluke. Često nisu krivi ambiciozni roditelji, već pojedini treneri i klubovi koji upisuju djecu, a razlog je uglavnom skupljanje članarina. 

U takvim ranim počecima - prije osnovne škole - dijete uopće ne može razumjeti sport koji trenira, čak i ako ima sve predispozicije za njega. Upravo prerani početak treniranja i nerazumijevanje mogu dovesti do potpunog odustajanja od daljeg bavljenja sportom. Tek kad se djeca upoznaju s nekim sportom i odu na nekoliko treninga, mogu zaključiti sviđa li im se ili ne. 

Zbog toga su česta lutanja od sporta do sporta, a kako mnogi zahtijevaju i kupnju posebne opreme, te promjene postaju roditeljima "skup sport". Djetetov odlazak iz nekog sporta može biti iniciran i lošim radom pojedinog kluba ili trenera pa zapravo  nije potrebno promijeniti sport, već sredinu.

U kojoj dobi početi trenirati?

Osim u gimnastici, plivanju i ritmičkoj gimnastici, početak bavljenja sportom preporučuje se u mlađoj osnovnoškolskoj dobi - od prvog do četvrtog razreda. Borilački sportovi u skupini su sportova u koje se dijete može uspješno uključiti već sa sedam godina, ali i kasnije, sa 14 ili 15 godina, što može biti korisno. Borilački sportovi, uz gimnastiku, plivanje i atletiku, spadaju u bazične sportove iz kojih se djeca kasnije mogu uspješno prebaciti u neki ekipni ili drugi sport, a da im to čak bude prednost.

Razvoj snage i spretnosti kroz tjelesni kontakt te spremnost da se pri padu na tlo spretno dočekaju osnovni su elementi džuda i hrvanja. To će kasnije mladim sportašima, uključe li se u neki od ekipnih sportova, biti značajna prednost. Gimnastika, uz tjelesnu snagu i odličnu koordinaciju, razvija i okretnost u prostoru. Atletika i plivanje pružaju najbolji razvoj funkcionalno - motoričkih sposobnosti i kondiciju, što je baza svih sportova. 

Roditeljska podrška ili teret? 

Bez potpore i angažmana, pa i trenerskog rada roditelja, ne bi bilo ni naših najvrednijih sportskih rezultata. Sjetimo se obitelji Kostelić, Ivanišević, Vlašić, Kranjčar... Roditelji se brinu da su im djeca zdrava, da se redovito hrane, da imaju dobre ocjene u školi, a isti princip treba primijeniti i pri pružanju potpore za bavljenje sportom. Sportski treninzi dva do tri puta tjedno razvijaju disciplinu i komunikacijske vještine djece. Timski duh i osjećaj pripadnosti izgrađuje i otpornost na neuspjehe i situacije u kojima je netko drugi uspješniji. Podiže razinu samopoštovanja i samopouzdanja. 

Od nepružanja potpore mnogo je gore prisiljavanje djeteta na bavljenje nekim sportom, posebno ako roditelji očekuju sjajne sportske rezultate koji rastu jednakom brzinom kao i njihov angažman i ulaganje u njih. Razlozi takvog roditeljskog ponašanja mogu biti različiti, od  osobne neostvarene sportske ambicije do želje da djetetu kroz uspjeh u sportu osiguraju egzistenciju i značajno mjesto u društvu. 

Najvažnije je educirati djecu da odaberu sport koji im najviše odgovara i koji im se najviše sviđa, osigurati im dobre uvjete da se njime bave te ih pustiti da sami procijene koliko se ozbiljno žele baviti sportom. Sport zahtijeva tjelesne i psihičke napore, kontinuitet i zbog toga može kod djece izazvati zasićenost.

Odlike pojedinih sportova