Petar Emanuel Čigir oprostio se od ljubimice Lare

Zanima vas ova priča? Pročitajte onda i ovaj članak: Nije baš za sve: Evo zašto psi nikada ne smiju jesti čokoladu

'Ušla si u moj život prije 12 godina kad sam još bio klinac. Nesebično si mi pomagala i pružila puno ljubavi i sigurnosti. Bila si mi velika podrška kad sam išao kod doktora,  u školu, na terapije, na boćanje… Voljela si mi pomagati kao i mojim prijateljima. Bila si ponosna kada bi mi otvorila vrata, dodala mobitel, podigla olovku, ili išla u školu da se pomaziš sa mojim prijateljima koji su te obožavali…

POGLEDAJTE VIDEO: Petar Emanuel Čigir govori o tome koliko mu je značila labradorica Lara

Pokretanje videa...

01:21

Video: 24sata/pixsell

Novi je dan, tebe nema… svima nam neizmjerno fališ. Traže te tvoja prijateljica Luna i tvoj mačak Edi. Hvala ti što si bila dio naše obitelji, hvala ti na svemu što si učinila za sve nas, a posebno za mene, spavaj mirno u psećem raju sa svojim prijateljima… 
Volim te, 'grofice'. 

Dio je to dirljivog oproštajnog pisma koje je Petar Emanuel Čigir, mladić iz mjesta Vidovec, blizu Zagreba, napisao nakon što se u ponedjeljak, polovicom svibnja, morao oprostiti od labradorice Lare, psa pomagača, kojeg je kao desetogodišnji dječak udomio iz Centra Silver. Pismom se oprostio od nje neposredno prije nego što su njeno tijelo preuzeli u Gradskom groblju i krematoriju za kućne ljubimce Spomengaj.

- Ne mogu vam riječima ni opisati koliko mi Lara znači, ja sam doslovno odrastao uz nju. Bila je jako veseli i zaigran pas. Obožavala je donositi loptice koje bih joj bacio i uvijek je, kad smo bili okruženi drugim ljudima sa psima, bila najbrža. Bacio bih lopticu, a ona bi pojurila i uvijek ju dohvatila prva, kao da se baš zbog mene trudila, priča nam Petar s puno tuge u glasu. Kaže kako je, kad su je morali uspavati, jednostavno morao napisati to pismo, jer je imao potrebu učiniti nešto da joj uzvrati za svu ljubav i sigurnost koju mu je pružila kad mu je bilo najpotrebnije.

Petar je invalid i kao dječak je znao imati problema kad bi ostao sam u kući, kad bi roditelji morali do trgovine, ili obaviti nešto u blizini, pa čak i kad bi malo dulje bili u vrtu. 

- Bilo bi sve u redu kad bismo otišli, ali nakon desetak minuta bi počeo imati neke strahove i nije mogao ostajati sam. Tako smo pomislili da bi mu pas možda mogao pomoći, odlučili probati i obratili se Centru za rehabilitaciju Silver. Gospođa Maša Dolenc iz Centra je pomogla da Lara ubrzo dođe k nama i ona i Petar su se toliko povezali da on ubrzo više ne bi ni primijetio da nas nema kod kuće – priča tata Željko. Dodaje kako se između Petra i Lare rodila neizmjerna ljubav, jer je Lara zaista bila posebna: odana, privržena i izuzetno staloženi pas. Uvijek je bila pri ruci Petru, uvijek uz njega. Prije sedam godina udomili su i mješanku Lunu, koju također jako voli, no Lara će, kaže, zauvijek imati mjesto u njegovom srcu.

- Čak i sada, kad je bila stara i nije mogla puno, bila je izuzetno privržena. Ono jutro prije nego što se u ožujku dogodio potres u Zagrebu, ona je doslovno dojurila do nas, tako da smo se čudili što se događa. Odmah je stigla i Luna. I cijelo vrijeme tijekom potresa bile su uz nas, stisnute uz nas, kao da nas žele štititi, ali i one trebaju našu zaštitu, priča Petar. Sad kad Lare više nema, primjećuje da je i Luna tužna i puno mirnija nego inače, dodaje. Iako je kuća pomalo prazna, kaže kako još nisu razgovarali o tome da udome novog psa pomagača.

- Nekako još uvijek ne mogu ni zamisliti da bih mogao imati nekog umjesto Lare. Nju nitko ne može zamijeniti, ne znam ni kako bih se navikao na nekog drugog psa, kaže. Lara je jednostavno dio njegovog odrastanja i pas koji mu je u tome neizmjerno pomogao, kaže.

- Bila je jako dobar pas pomagač. Dogodilo bi se da mu padne mobitel, na primjer, ona bi ga podigla bez ikakvog oštećenja, imali ste osjećaj da ga ni ne takne. Slično je bilo i kad bi mu trebalo dodati olovku, ili ključeve. Mnoge stvari je naučila i uvijek je bila uz Petra, pa su je zavoljeli i svi njegovi prijatelji iz ulice. Dok je išao u Centar za odgoj Dubrava, znala je ići s njim na boćanje. On je zbog nje bio popularan u društvu, priča tata Željko. Dodaje kako ih je Lara 'vodila' i na susrete s ljudima koji imaju pse pomagače, koje organizira Centar Silver, što je cijeloj obitelji puno značilo. Rađala su se prijateljstva, razmjenjivala iskustva vezano uz svakodnevni život, kao i ostvarivanje nekih prava i jedni drugima često su bili podrška.

U protekle dvije godine primijetili su da pomalo stari, izgledalo je kao da su joj zadnje noge oslabile.

- Voljela je jesti, u šali znamo reći da je znala pojesti hamper hrane. Mi bismo još malo i pazili, no moja mama je bila slaba na nju, pa bi ju i dodatno hranila, tako da je u zadnje vrijeme dobila nekoliko kilograma, što vjerojatno nije pomoglo. Teže se kretala, češće je ležala i odmarala u našoj blizini. Kad bi joj Petar bacio lopticu, nije više bila brza kao nekad. Otišli smo kod veterinara i ispostavilo se da ima starački artritis. No, i dalje je bila jednako pametna, uključena u sve što smo radili – priča Željko.

Sve dok prije desetak dana on nije otišao na put, kad mu je supruga javila da su Laru pronašli kako leži na dvorištu i ne može ustati. Odmah su otišli do veterinara, no terapija koju je dobila nije pomogla i morali su je uspavati.

- Strašno nam je svima, iako je ona bila najveća Petrova ljubav. Nisam ni shvaćao koliko sam se ja vezao za nju, dok se kod veterinara nisam rasplakao kao dijete. A Petru je još uvijek grozno, svako malo primijetim da je potišten i pitam ga što je, a on kaže: 'zar si ti zaboravio' – kaže tata Željko, dok Petar dodaje:

- Još uvijek kad se okrenem imam osjećaj da će dotrčati iz nekog kuta, zaboravim da je nema. I ne mogu ni zamisliti da bih je ikad mogao zaboraviti, ili da bi je neki drugi pas mogao zamijeniti.  

Zanima vas ova priča? Pročitajte onda i ovaj članak: Ljubimci i emocije: Agresivan pas ne znači nužno i loš pas