Čim sam izašao iz kritičnog stanja prebacili su me na odjel za opekline. U samo mjesec dana prošao sam više od 30 operacija, ukupno preko 150, kaže Dino Salatović, koji je nastradao 2009. godine
IMAO 150 OPERACIJA
Dino Salatović: Više ne mogu ni zamisliti život bez ožiljaka
Kad se pogledam u ogledalo, vidim ožiljke. Više od 70 posto tijela mi je prekriveno njima. Zapravo je sve jedan veliki ožiljak. Ali i podsjetnik da sam preživio u situaciji u kojoj su mi davali od 12 do 14 posto šanse za život.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:20
- U induciranoj komi bio sam dva tjedna, a imao sam više od 150 operacija pod anestezijom. Moja se situacija mogla izbjeći. Nekad se zamislim kako bih izgledao kad bih pustio bradu. Zbog ožiljaka na licu dlake mi rastu samo na pojedinim mjestima. To me živcira jer se stalno moram brijati. Da to sve nisam preživio, nikad ne bih upoznao ljude koji su mi jako dragi, priča o sebi danas vedri i optimistični Dino Salatović (23), koji se iz Slavonije preselio u Zagreb zbog zaštitarskog posla.
Posljedice dječje nepromišljenosti nosit će na svojem tijelu čitavog života.
- Tog dana 2009. godine vratio sam se iz škole i mama mi je rekla da naložim vatru. Tata je otišao u šumu po drva i u kotlovnici ostavio gorivo za motornu pilu. Iz čista mira uzeo sam taj kanistar, otvorio ga i sadržaj istresao u peć. Vatra je suknula i zahvatila mi odjeću. Počeo sam gorjeti - prisjeća se Dino mučnih trenutaka. Bolove, kaže, nije osjećao, a preplavio ga je adrenalin.
- Prva stvar koja mi je pala na pamet bio je crtić ‘Medvjedići dobroga srca’. U jednoj od epizoda govorili su kako postupiti kad te uhvati vatra te sam se sjetio da se treba baciti na pod i valjati. Učinio sam to, istodobno vrišteći iz petnih žila. U trenu je dotrčala i mama. Vidjevši što se dogodilo, zgrabila je deku i počela me gasiti. Nekako je uspjela, a ja sam odmah otišao pod tuš i polio se hladnom vodom. I dalje nisam osjećao bolove, no odjeća se na nekim mjestima stopila s tijelom - nastavlja Dino.
Mama ga je posjela u automobil i najprije vozila 30 kilometara do bolnice u Županji. Ondje su mu pružili prvu pomoć i prebacili ga u Vinkovce.
- Do tog trenutka se sjećam svega. U Vinkovcima me stavljaju u vozilo Hitne pomoći i vidim kako se ispred mene zatvaraju vrata tih kola. I tu mi je mrak.
Pao sam u nesvijest, a nisam ni znao da su me iz Vinkovaca odmah vozili u Zagreb u Klaićevu. Probudio sam se u Klaićevoj na intenzivnoj. Pored mojeg kreveta je stajao psihijatar. Nije me ništa boljelo, ali sam osjećao svrbež čitavog tijela.
Bio sam omotan brojnim zavojima i dekama, kao mumija. Nisam mogao ni pomaknuti prste. Psihijatar me pitao kad sam imao nesreću. Rekao sam da je to bilo jučer, a zapravo je to bilo prije tri tjedna. Toliko sam bio u komi u koju su me stavili kako ne bih osjećao bolove. Izgorjelo mi je 80 posto kože. Na intenzivnoj sam proveo tri mjeseca - nastavlja Dino, kojemu je mama bila glavni oslonac i podrška.
Kako bi bila uz njega u bolnici, u Zagrebu je unajmila stan. Kako je tata jedini radio i prehranjivao obitelj, dolazio je kako mu je posao to dopuštao. Čim je izašao iz kritičnog stanja, prebacili su ga na odjel za opekline.
- Imao sam previše operacija. Prestali smo ih brojiti kad smo shvatili da ih je više od 30 bilo u samo mjesec dana. U prva dva mjeseca bilo je presađivanja kože, uzgoja kože, odstranjivanja izgorjele kože... Na odjelu su mi stalno prematali zavoje na tijelu i mislim da je 90 posto operacija koje sam imao s totalnom anestezijom bilo prematanje uz laserske tretmane.
- Sjećam se da jednom nisam bio pod anestetikom. Išao sam samo na laser koji je strašno bolio, a izbrojio sam da mi je u kožu laser ispucao 821 put. Bilo je dobrih i loših dana. Psihički sam sve rješavao humorom i sarkazmom - nastavio je Dino dodajući kako je nakon 11 mjeseci koje je proveo u Klaićevoj, početkom veljače 2010. godine, konačno izašao iz bolnice.
Krenuo je dugotrajan i mučan oporavak. Kod kuće je uglavnom sjedio zaključan, svjestan da ga čeka još operacija. Najteža su bila četiri mjeseca nakon izlaska, kad su mu kirurzi razdvajali kožu koja se spojila između vrata i prasa.
- Unatoč hendikepu, uzeo sam bicikl i počeo se voziti po selu. Ukućani su bili jako zabrinuti, no kad je došlo vrijeme za operaciju, liječnici su bili ugodno iznenađeni jer mi je bicikl zapravo pomogao. Koža se rastegnula jer sam morao dizati glavu kako bih vidio kuda vozim pa im je to olakšalo postupak - smije se Dino dodajući kako je i u najtežim situacijama uvijek tražio tračak vedrine. Psihički se slomio pola godine nakon izlaska iz bolnice.
- Postao sam strašno nervozan. Počeo sam biti agresivan, vikao sam i reagirao na svaku sitnicu. Nisam imao društvo ni prijatelje i bio sam izoliran. Roditelji su zatražili pomoć psihijatra i ispostavilo se da imam PTSP. S vremenom, uz terapije, vratio sam se u normalu. Išao sam na dvije plastične operacije i poneku transplantaciju kože. U međuvremenu sam se upisao u Srednju ekonomsku školu, gdje su me kolege i nastavnici jako dobro prihvatili i stekao sam prijatelje. No bilo je puno međuvršnjačkog nasilja. Bilo je djece koja su me nazivala pogrdnim imenima, vrijeđali me i ismijavali. Zvali su me svakakvim imenima i nadimcima. Jedini kojeg se sjećam je Ghost Rider, ostalo sam zaboravio. To je trajalo oko dvije godine, a onda sam shvatio da od žaljenja roditeljima i nastavnicima nema koristi, pa sam se uključio u taj bullying. Primijetio sam da me ne mogu uvrijediti onoliko koliko ja mogu sam sebe pa sam im se pridružio u smišljanju nadimaka. Odlučio sam i da se neću vrijeđati na to što oni smisle pa su do kraja srednje škole odustali od toga. Što se tiče cura, jako sam iskompleksiran oko svojeg izgleda i ne prilazim im. Smrznem se.
- Sad imam jednu dragu prijateljicu koja se zove Nensi i koja mi pomaže da izađem iz tog kompleksa. Nisam razmišljao o budućnosti, ali volio bih jednoga dana imati suprugu i djecu - otvoreno priča mladić koji je nakon završetka srednje škole počeo tražiti posao i taj ga je put iz rodne Slavonije doveo u Zagreb. Što se kože tiče, završio je s operacijama.
- Iako postoji mogućnost estetske operacije kojom bi se sanirali ožiljci, ne želim prihvatiti taj rizik jer postoji mogućnost neuspjeha. Idem na more i nemam problem skinuti se u kupaće, ne smetaju mi pogledi. Ne volim sažalijevanje na račun moje nesreće jer ja to ne vidim kao nesreću. Ne mogu zamisliti život bez ožiljaka, jer su oni dio moje osobnosti, dio mene - kaže Dino i poručuje kako su od ožiljaka na tijelu puno gori oni koje čovjek odluči nositi na duši. A tog tad 13-godišnjeg dječaka i danas pamti njegov liječnik, prim. dr. Zoran Barčot iz Klinike za dječje bolesti Zagreb.
- Djecu s tako teškim opeklinama ubrajamo u grupu iznimno teških kirurških bolesnika. Njegovi ožiljci postali su dio njegova zarazno pozitivnog imidža. Desetine u općoj anesteziji učinjenih operacijskih zahvata u liječenju njegovih opeklina, a kasnije i ožiljaka, zaista ga u konačnici čine medicinskim čudom od dječaka i sad mladića - zaključio je prim. Barčot.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
