'Dinamo me nije htio pustiti u Arsenal, a Manchester City me nije uzeo zbog crvenog kartona'

Hrvatska reprezentacija je ostavila jako dubok trag u meni, jer je ona bila jedino u karijeri za što sam bio emotivno vezan. Neću reći da sam u klubovima glumio tugu nakon poraza, ali to je profesionalizam. Ovo je nešto drugo, kao brak, neka veza. Kao kad imaš ženu. Voliš je, imate uspona i padova, ali je srce uvijek tu.

Pokretanje videa...

VIDEO

Vrsaljko se emotivno oprostio od 'Vatrenih': 'Nije tajna da sam za srebro u Rusiji žrtvovao koljeno' | Video: KanalRi

Naglasio je to Šime Vrsaljko (32), umirovljeni as "vatrenih" u velikom intervjuu za tportal pa nastavio:

- Reprezentacija mi je ušla pod kožu i ne možeš se zamisliti bez nje. Ako nisi tu, gledaš je. Ako ne gledaš, pitaš kako je bilo, zanima te kako su suigrači. Kad igraš, ne igraš samo za sebe. Igraš za susjeda, prijatelja, obitelj, sjetiš se ljudi kojih nema, igraš i za njih. Imaš milijardu razloga da se motiviraš. Uostalom, igraš za svoju domovinu, meni to jako puno znači.

Otkrio je da nikad nije gledao snimke utakmica sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018.

- Ne mogu. Meni je to bilo jako turbulentno razdoblje u životu. Godinu dana prije SP-a sam pokidao zadnje križne ligamente u koljenu i igrao sam bez njih. Nisam želio ići na operaciju jer sam želio igrati na tom turniru. I kad to sad sve gledam... (Vrsaljku su u tom trenutku krenule suze, op.a.), emocije su to. Godinu dana sam igrao pod teškim bolovima da budem tamo. Osvojio sam Europsku ligu s Atleticom, tjedan dana prije Svjetskog prvenstva mi se rodio sin. Došao sam u tu Rusiju s toliko emocija i toliko želje i onda ti se dogodi nešto što nisi mogao ni sanjati ni u najluđim snovima. Ne gledam te snimke jer me onda pucaju emocije i teško mi je.

Je li bio neki trenutak u Rusiji u kojem ste shvatili da biste mogli daleko?

- Jest. Nakon što smo pobijedili Argentinu, Luka Modrić, Dejan Lovren i ja smo šetali oko jezera u kampu. Sjeli smo na jednu pješčanu plažu i počeli smo malo planirati. 'Prošli smo grupu, majku mu, daj da nas malo poljubi pa da vidimo dokle ćemo dogurati'. Ideš korak po korak, ali osjećaš da si dobar. Tu smo prvi put počeli otvoreno o tome pričati. Svatko od nas je na toj plaži rekao što misli, podijelio svoja razmišljanja i tako je nekako krenulo.

EKSKLUZIVNO Vrsaljko za 24sata: Ne mogu više trčati. Zbog 'vatrenih' sam žrtvovao zdravlje, ali ne žalim

Jedna od najvećih fotografija u povijesti hrvatskog sporta je ona vaša na kojoj ležite na zastavi na stadionu u Moskvi nakon pobjede protiv Engleske u polufinalu SP-u.

- Tu zastavu sam uzeo od jednog čovjeka na tribini. Toliko sam bio ubijen i potrošen od toga koljena da sam samo legao na tu mokru travu. Bilo je spontano. Nisam čovjeku vratio zastavu, valjda mi neće zamjeriti, ali je još čuvam kod kuće.

Nakon Eura 2021. godine završio je karijeru.

- Išao sam konačno na tu operaciju zadnjih križnih ligamenata, da to konačno riješim jer sam igrao pod injekcijama. Oporavljao sam se devet mjeseci i morao sam izvaditi taj šav, koji je kao udica s unutrašnje strane. Izvadili su je, ali sam deset dana nakon toga krvario. To je bila neviđena tortura. Pucali su mi šavovi, umirao sam od bolova, imao sam temperaturu. Dvaput su me šivali i nikako da zaraste. Liječnik mi je rekao da sam dobio bakteriju i nakon desetak dana sam opet morao na operaciju. Završio sam na morfiju, izgubio sam jedno sedam, osam kila. Operirali su me u zadnji čas, tko zna, mogao sam možda i ostati bez noge. Imao sam rupu na nozi, mogao sam vidjeti kost. Koža je bila mrtva, morali su je rezati i zašiti novu kožu. Trebalo mi je tri, četiri mjeseca da se vratim, to je bilo taman prije tog Europskog prvenstva. Opet sam bio na početku, kao i prije operacije i nisam više bio ni blizu one forme.

Ispričao je i zanimljivu epizodu iz Dinama, kada je u play-offu Lige prvaka 2011. skoro ispao od Malmoa. Nakon 4-1 u Maksimiru, u Švedskoj je bilo 2-0 za domaćina, a Šime je dobio crveni karton.

GROZNO ISKUSTVO Jeziva Vrsaljkova kalvarija: 'Bio sam na morfiju, vidio kost u koljenu i skoro izgubio nogu...'

- Ta utakmica mi je došla u jako teškom periodu. Želio me Arsenal, a Dinamo me nije pustio. Nikad nisam saznao zašto. Arsenal me pratio još otkad sam imao 15, 16 godina, baš su zagrizli. Ej, zove te Arsenal, klinac si, goriš da ideš. No, Dinamo me nije pustio. OK, ako me nisi pustio, što poštujem, onda očekujem barem malo poštovanja. Ako sam u Dinamu igrao za X novca, a tamo me čeka neusporedivo veća ponuda... Kao jako mladom igraču mi je to bilo jako teško progutati, nisam se znao nositi s tim. Mediji su stalno pisali o meni, o očekivanjima, o transferima, a nisam imao nikoga da me vodi kroz to. Da me izolira od toga i usmjeri me. Uoči te utakmice s Malmöom sam dobio informaciju da će me gledati Manchester City, a mi igramo utakmicu za povijesni plasman u Ligu prvaka. Imao sam silnu želju da se pokažem i onda se dogodio taj crveni karton. Uz aut liniju sam ušao visoko u frajera, pokosio ga i to je bilo to. Nije to opravdanje za moj potez, ali takvo je bilo psihološko stanje u kojem sam ja ušao u utakmicu. Bio sam pod ogromnim stresom. Nakon toga su mi rekli da me City zbog toga nije uzeo, a sad se vi stavite u tu poziciju i pokušajte se s tim nositi. Meni je to bilo strašno teško. Na kraju smo prošli, a ja sam bio se osjećao kao krivac. Bio sam kritiziran, vrijeđali su me, a ti se kao dijete moraš izdići iz toga i naći snage da kreneš dalje.

Bilo je velikih igrača u Dinamu u vaše vrijeme, a bio je i Sammir. Kako ste njega doživljavali?

- Ljudi nisu ni svjesni koliko je Sammir postavio leđa za puno drugih igrača u Dinamu. Na račun njegovih odličnih igara jako puno igrača je napravilo inozemni iskorak, a on je bio nositelj svih tih godina. Zaslužio je bolji tretman u Dinamu. Kvaliteta koju je on posjedovao bila je nevjerojatna. Strašno. Ona prva tri, četiri koraka, jak u duelu. Mislim, ljudi su se odbijali od njega, to je bilo fascinantno. Sammir je baš bio fenomen, jednostavno, čovjek koji radi razliku.

U Atleticu ste bili šest godina, kakav je trener bio Diego Simeone?

- Maksimalno očekuje od svojih igrača, ali nije za svakog igrača, najviše u psihološkom smislu. Kad sam došao, prošao sam pripreme i vidio sam da nisam u prvom planu nego Juanfran, tadašnji španjolski reprezentativac. Ja dalmoš, nervozan, sve me to ljuti, kad ja zapnem, sve mora biti tako. Zatražio sam sastanak i on me pozvao u ured. Rekao mi je 'Može se nekad dogoditi da ćeš igrati, može se dogoditi da ćeš biti na tribini, a može se dogoditi da ćeš nakon toga igrati'. Ja sam mu rekao da ću se boriti, da sam spreman na sve, ali samo da želim da dobijem što zaslužim. Na treninzima sam stvarno derao, pokazao sam karakter i eto prve utakmice - ja na tribini. Plati te netko silne milijune, a nema te ni na klupi. Druga utakmica, ja opet na tribini. Nervozan, na treninzima se bacam na glavu, ali vidim da nema reakcije. Nakon toga sam bio na klupi i ljutito zatražim opet sastanak. Pitao sam ga u čemu je problem, da mi kaže zašto sam do svih ja na tribini. A on meni kaže 'Od gore bolje vidiš kako igramo'. Sad u tom trenutku ne znam što da kažem čovjeku, ne znam da li me zafrkava. I prođe mi kroz glavu 'A istina, bolje vidim teren s tribine nego s klupe'. Rekao mi je da nastavim dalje trenirati, da se trudim i da moram biti spreman kad dobijem priliku. Nakon toga sam polako počeo igrati. Malo klupa, malo igram, malo tribina, malo igram... Nenormalne su to bile promjene i turbulencije, ali sam kasnije shvatio da je to radio sa svima. Treba mu jako puno vremena da stekne povjerenje u tebe, testira tvoj karakter, radnu etiku i sve živo. Brojni igrači to ne izdrže. Traže transfer ili ih on sam eliminira, a ja sam bio sve bolji i bolji na treninzima što mi je bilo teže jer sam se želio dokazati. Simeone mi je nogomet pokazao iz nekog drugog kuta. Postao sam strpljiviji i smireniji i jako sam napredovao. Proveli smo uspješnih šest godina zajedno, rastali smo se na lijep način i ostali smo u dobrim odnosima.